Svi učenici koji imaju profesora Tomaševića ili su barem čuli za njega, dobro znaju za njegove sate fizike. Kako bismo obilježili Dan zaljubljenih, pitali smo prof. Tomaševića nekoliko pitanja o jednoj od njegovih najpoznatijih šala, o „spajanju“ učenika.
Dobro ste poznati po svojem „spajanju“ učenika unutar razreda i škole. Recite nam kako je to uopće počelo?
Ha-ha, dakle, ne spajam parove, to je više kao intermezzo usred sata da se razbije dosada od fizike. Nije mi nikakva namjera spajati ih. Na kraju se parovi spoje sami, tako da je to više da se razbije atmosfera u razredu. Mislim, nemoguće je spajati učenike. Nemoguće je spojiti nekoga jer tko će nekoga natjerati da bude s nekim? Nema teorije. Ne može se bičem ili elektrošokovima natjerati osobu da joj se netko sviđa, nego je to proces koji se ili dogodi ili ne dogodi. Meni su zanimljiva događanja tog procesa. Jedino što se meni može pripisati za to „spajanje“ jest to da je me zabavlja tko s kime hoda, ali više da se ubije monotonija ― jer fizika mi je nakon 40 godina pomalo dosadna. Ali nikada nisam za stvarno spajao.
Kada ste bili mladi, novopečeni profesor, jeste li isto ubijali „dosadu” fizike šalama o spajanju?
Naravno da nije bilo toga, fizika je tada bila zanimljiva. No, što se danas tiče, ja još toliko stvari radim u šali da je to „spajanje” samo jedna od njih. Ali, evo, priča o spajanju je zapravo studija karaktera. Netko ima određen karakter i sada ja gledam kako bi uz taj karakter išao netko drugi i onda bi to bilo kao „spajanje”, ali zapravo više demonstracija ljudskih karaktera i njihovih odnosa. Jedna se osoba može dobro prepoznati po tome s kime hoda, recimo najbolje znamo kakav je netko kada vidimo s kime se druži. E, sad, to „spajanje” je zapravo upravo ta priča prepoznavanje kakav je tko.
Mislite li da bi profesori trebali imati nekakvu ulogu u tom „spajanju“?
Naravno da ne, nitko u konačnici ne bi trebao. Valjda je svatko dovoljno sposoban za pokušaj spajanja, a ako nije, onda je katastrofa da ga drugi spajaju.
Što vam prolazi kroz glavu kada vidite da je netko ušao u vezu, a vi ste ga ili otvoreno ili privatno „spojili“?
Dobro, zapravo nisam baš spojio nikoga za stvarno, sve je bila šala, nije bilo ništa plansko, nego bezveze. U nekom trenutku sam „spajao” bilo koje dvije osobe koje su mi u tom trenutku bile pale na pamet. A kada vidim da je netko ušao u vezu, ne prolazi mi ništa posebno kroz glavu. Mislim si: Dobro, fora, hodat će 2 mjeseca, to je potpuno očekivano u vašim godinama, to će biti iskustvo i onda će ići dalje, to će biti to.
Kako vi vidite razredne parove i parove u MIOC-u, tj. koje je vaše mišljenje o njima?
Pa, mislim, i dobro i loše, zar ne? Dobro je, uvjetno rečeno, da su uvijek skupa, a loše je u početku jer ih cijeli razred zeza zbog toga što su prohodali, pa trebaju tjedan dana ili dva da se naviknu da su oni sad par.
Kada nisu iz istog razreda onda je dobro to što nema tih šala, a ako se manje viđaju, možda imaju veću želju da se vide. Ako je osoba s nekim stalno, onda je veća mogućnost da će se posvađati i prije prekinuti.
Dugo ste u školi i prošli ste puno generacija miočana, možete li nam reći je li danas više parova nego prije?
Otprilike je isto. U mojoj generaciji, koja je sad slavile 25 godina mature, ima jedan par koji se vjenčao, a prohodali su u srednjoj. Bilo ih je još dvoje ili troje koji su hodali i prekinuli. Nema neke promjene od tada, koliko ja znam.
Što se uopće promijenilo između odnosa učenika?
To će morati znati učenici. Mislim, tehnologija nas ne čini emocionalno zrelijima tako da pretpostavljam da su isti problemi, isti doživljaji da tako kažem. Tehnologija je samo olakšica da se stupi u kontakt, ali kvaliteta kontakta i dalje ovisi samo o osobi.
Imate li najdraži miočanski par koji ste „spojili“?
Pa, bio je jedan par koji je sad vjenčan i imaju dvoje ili troje dječice. Ja sam jednom u šali na vježbama utvrdio da su oni rođeni jedno za drugog i da se moraju vjenčati, ali to je više bila pošalica. Na kraju su me pozvali na vjenčanje i rekli da sam ja „kriv“ što su završili zajedno.
Možete li nam za kraj reći koja je tajna uspjeha veze?
Mislim da načelno mora biti strateška sličnost, ono suprotnosti se privlače, ali samo na jednoj površnoj razini. Ali parovi ipak moraju imati nešto zajedničko, temeljno zajedničko. Mora postojati temeljno slaganje u onim dubinskim stvarima.
