U jedinom razredu prve generacije MIOC-a 1964. godine zaplamsala je iskra ljubavi koja još uvijek gori i danas. Mirko Primc i Živa Benčić Primc upoznali su se kada su oboje počeli pohađati XV. gimnaziju prije više od 60 godina i u srpnju slave 56. godišnjicu braka. Naši su novinari imali priliku intervjuirati ih kao dio serije članaka za Valentinovo, a ispričali su nam sve ― od toga kako su počeli tzv. „mutiti“, do rođenja sina i godina provedenih u inozemstvu kao gostujući profesori.
U svojoj prvoj godini rada XV. gimnazija upisala je četiri prva razreda i jedan drugi razred, koji je bio sastavljen od dvadesetak najboljih čenika iz cijelog Zagreba. Mirku Primcu, koji je prethodno pohađao Klasičnu gimnaziju, upis u XV. gimnaziju činio se logičnim izborom nakon uspjeha na natjecanju iz matematike, ali za Živu je ta odluka bila malo drugačija. Priznala nam je da se upisala čisto iz radoznalosti i kako bi se riješila starog društva. Već su u drugom razredu počeli hodati, a prof. Benčić Primc kaže da ga je primijetila odmah, čim je ušla u razred.
Poslije se i pokazalo da je izabrala pravog dečka ― on je postao „zvijezda“, a druge cure bile su toliko ljubomorne da je, kada je plakat s njezinim licem bio postavljen u školi za priredbu, netko iskopao oči na slici.
Ostali su zajedno tijekom srednje škole i oboje su se upisali na studij teorijske fizike na PMF-u, jer su ih očarala predavanja o svemiru i kvantnoj fizici na koja su zajedno išli. Ipak, ni za jednog od njih ta godina nije prošla prema planu, ali iz vrlo različitih razloga, pa ni jedno ni drugo danas nisu fizičari. Za prof. Primca odluka da ne pohađa prvu godinu fakulteta nije bila u potpunosti njegova ― zbog svojih uspjeha na natjecanjima, koji su ga čak doveli do Matematičke olimpijade, bio je izabran za studentsku razmjenu u SAD-u. Proveo je cijelu školsku godinu u New Jerseyju i, iako su on i prof. Benčić Primc obećali da će ostati u kontaktu, njihovi su pozivi postajali sve rjeđi, a pisma sve kraća te su u proljeće prekinuli. Srećom, čim se vratio, opet su počeli hodati. Prof. Benčić Primc je za to vrijeme bila u Zagrebu, ali pri kraju prvog polugodišta shvatila je da ne može nastaviti studij fizike, da je „naprosto više zanima ljudski svijet od prirodnog“ i iz hira se prebacila na studij ruske i komparativne književnosti jer nije bilo prijemnog ispita. Iako se tada ta odluka možda činila nepromišljenom, prof. Benčić Primc nikada nije požalila i sada je profesor emeritus te svjetska stručnjakinja za ruski barok. Prof. Primc završio je studij teorijske fizike, ali je potom upisao magisterij iz matematike i sada je također profesor emeritus, specijaliziran za područje beskonačno-dimenzionalnih Liejevih algebra.
Na drugoj godini fakulteta rodio im se sin Andrej (koji je kasnije također pohađao MIOC), a tada su se i vjenčali. Nažalost, nemaju nijednu sliku s vjenčanja jer im je kum bio nevjerojatno pijan i sve ih je izgubio, ali zato imamo ovu drugu sliku iz njihove mladosti.
Oboje su imali blistave karijere u svojim područjima, a prof. Primc čak je triput bio pozvan da bude gostujući profesor na fakultetima u inozemstvu. On i prof. Benčić Primc proveli su dvije godine u SAD-u, na Princetonu i Berkeleyju, i jednu u Švedskoj, u Lundu. Ova su iskustva u drugim zemljama za oboje bila iznimno dojmljiva ― tada su takva putovanja bila puno teža nego danas i prilika za upoznavanje nove kulture bila je nevjerojatno vrijedna. Ipak, prof. Benčić Primc povjerila nam se da su mogli uživati u tim putovanjima samo zato što su znali da će se vratiti ― nikada nisu bili emigranti, već samo istraživači nove kulture.
Baš zato što su održali vezu dulju od 50 godina, a oboje imaju vrlo uspješne karijere, za kraj intervjua pitali smo ih imaju li kakve savjete za današnje miočanske parove i ostale mlade ljude na što su se oni samo nasmijali. Prof. Primc rekao nam je da je „svakako prestar za savjete.“
Nakon nekoliko minuta ipak su dodali da je najvažnije biti strpljiv, ali i priznali: „Kakav je to savjet? Nikakav savjet!“ Zatim su naglasili važnost predanosti i objasnili kako je, ako dođe do neke krize, „bolje proraditi, proći, pokušati izgraditi nešto, a ne rušiti“. Još nam je prof. Primc priznao da je najvrednija stvar koju je dobio od roditelja to što nije bio preplašen, a prof. Benčić Primc nadodala je da je „život na strani hrabrih.“
Čini se da su miočanski parovi fenomen još od samog začetka škole i da su neki doista dugovječni. Iako se veza duga 60 godina ne može sažeti u jedan novinski članak, nadamo se da smo vjerno prenijeli uspone, padove i najdojmljivije trenutke ljubavi profesora Primca i Benčić Primc. I tko zna: možda će za još 60 godina budući novinari MIOC Kronike intervjuirati neki od trenutačnih miočanskih parova.
Napisala: Rita Bakić, 3.b
Foto: Privatna arhiva
