Već godinu dana ne mogu pisati. Upoznala sam ljude koji zaslužuju da im dodijelim riječ, pismo, pjesmu ili omanji roman. Proživjela sam trenutke koji bi trebali biti tiskani na neki papir i potom zalijepljeni u moju biografiju. Nekada sam se uz čokoladu u dva ujutro izražavala na papiru, a sada se samo debljam u mraku.
No odnedavno javlja mi se i drugi problem. Ne mogu više čitati. Godinama ne čitam lektire iz principa (besmislen pubertetski buntovni pokušaj pružanja otpora sistemu), ali sam uvijek čitala puno štiva koje me zanimalo. Od knjiga, pjesama, raznih citata, novinskih članaka, časopisa, do tuđih osvrta na filmove koji su mi probudili želju da ja o njima napišem barem tri. Danas više nije tako. Sve mi je teže koncentrirati se, govorim si da nemam vremena. Bit će ipak da je Maryanne Wolf bila u pravu. Površno cik-cak čitanje na digitalnim medijima znatno mi je oštetilo sposobnost koncentracije na čitanje papirnate knjige. Ako mi se knjiga ne svidi u prvih pet stranica, odložit ću je i neću se na nju vratiti, a ako pak zagrizem, više me zanima što se događa četiri stranice unaprijed. Čitam knjigu od početka jednako koliko i od kraja, pa se najzad nađem u sredini. Ili pak čitam unaprijed zanimljive dijelove pa imam osjećaj kao da sam sve pročitala dva puta, ali mi detalji izostaju.
To nisam ja. I ne mogu dopustiti da budem. Moram nekomu reći svoj problem. Moram nekako riješiti svoj problem. Ne želim biti debela!
Ela Ivko, 4. a.
