Kako bismo odali počast i obilježili Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, 55 maturanata naše XV. gimnazije zaputilo se u Vukovar u petak 17. studenoga 2023. u ranim jutarnjim satima. Uz nas maturante, u autobusu su u pratnji s nama bili profesorica Matematike Marina Ninković te profesori Geografije Darko Kanjuh i Berislav Rusan.
Putovanje smo započeli uz kratak povijesni pregled događaja iz prošlosti u interpretaciji profesora Rusana, koji se osvrnuo na svoje ratno iskustvo kao mladoga čovjeka te 1991. godine. Profesor Kanjuh je s nama podijelio zanimljive i nadasve, dirljive priče iz svoje perpektive šesnaestgodišnjaka i učenika gimnazije u doba Bitke za Vukovar, a među tim pričama posebno bih izdvojila priču o djevojčici u plavom kaputiću koja nikoga u autobusu nije ostavila ravnodušnim.
Prvo odredište po dolasku u Vukovar bio je franjevački samostan Sv. Filipa i Jakova. U samostanu smo pogledali kratak dokumentarni film o događanjima u Vukovaru 1991. godine te smo se susreli sa župnikom fra Ivicom Jagodićem. Film o razaranjima grada 1991. godine pobudio je u svakome od nas snažne osjećaje zbog tužnih prizora potpuno razrušenog baroknog grada Vukovara.
Nakon toga posjetili smo crkvu Sv. Filipa i Jakova te smo obišli dvorište samostana u kojem je staklena stijena s popisom imena svih vukovarskih žrtava koju su uredili franjevci. Pred nama se protezao pogled prema Dunavu, što je je na nas djelovalo mistično i osjećajno jer je bilo hladno, a kiša je padala. Imali smo dojam kao da nebo plače.
Nakon župne crkve obišli smo jedan od najvećih simbola bitke za Vukovar, vukovarsku bolnicu „dr. Juraj Njavro“, gdje smo pogledali kratak film o radu ratne bolnice koja je radila do samog kraja bitke i pada Vukovara 18. studenoga 1991. pod vodstvom dr. Vesne Bosanac.
Nakon bolnice zaputili smo se prema Memorijalnom groblju gdje smo položili vijenac te zapalili svijeće na mjestu najveće masovne grobnice (nakon Drugog svjetskog rata u Europi) u kojoj je pronađeno gotovo tisuću ubijenih Vukovaraca. Tamo smo čuli dio priče o strašnim ratnim stradavanjima. Nakon minute šutnje, kratke molitve i obilaska groblja, vratili smo se u autobus te smo krenuli prema Ovčari.
Ondje smo se prvo nakratko zaustavili u Spomen-domu Ovčara, gdje smo imali stručno vodstvo i objašnjenje simbolike svakog dijela Spomen doma. Također smo čuli strašnu priču mlade Ružice Markobašić, trudnice u šestom mjesecu trudnoće, koju su neprijatelji odveli iz Vukovarske bolnice i na Ovčari mučili i ubili, kao i ostalih 260 ljudi nasilno odvedenih iz vukovarske bolnice, od kojih se za njih šezdeset iz „šestog autobusa“ i dalje ne zna gdje su. Čuli smo priču o francuskom dragovoljcu Jean-Michel Nicolieru, koji je prilikom dolaska u hangar na Ovčari bio brutalno pretučen i ubijen. Prije smrti rekao je da je Vukovar njegov izbor i u dobru i u zlu.
Prilikom dolaska do spomenika na Ovčari, koji je postavljen na mjestu masovne grobnice kod koje su strijeljani i u nju bačeni mučeni zaposlenici i ranjenici odvedeni iz vukovarske bolnice, postavili smo vijenac te zapalili svijeće. Minutom šutnje i molitvom odali smo počast svim poginulima. Kako je vjetar puhao, voda koja je bila na vrhu spomenika sporo se prelijevala po njemu, pri čemu je izgledalo kao da golubica, koja se nalazi u sjecištu pukotina u obliku križa na spomeniku, plače.
Nakon dvosatnog slobodnog vremena, zaputili smo se prema Trpinjskoj cesti, koja je imala veliku ulogu u obrani Vukovara. Tamo smo uz razgledavanje memorijalnog centra posebnu počast odali generalu-bojniku Blagi Zadri i zapalili svijeće.
Na samom kraju svog putovanja, posjetili smo vukovarski Caritas u Borovu naselju, za koji je naša škola tijekom humanitarne akcije ove godine skupila 17 kutija materijalne pomoći.
Cijelo vrijeme ovogodišnjeg puta sjećanja XV. gimnazije u Vukovar na raspolaganju su nam bili profesori Rusan i Kanjuh, koji su se potrudili odgovoriti na svako dodatno postavljeno pitanje, na čemu im velika hvala.
Dolaskom u Zagreb osjećali smo se vrlo počašćeno, ispunjeno i ponosno što smo imali priliku otići u Vukovar, pokazati zahvalnost svim žrtvama koje su dale svoj život kako bismo mi danas mogli živjeti u slobodnoj Domovini i u svojim toplim domovima. Za kraj smo se podsjetili da se uvijek treba boriti za mir te da svoju povijest i korijene nikada ne smijemo zaboraviti jer narod koji zaboravi svoju prošlost, ponavlja greške iz prošlosti i teško može graditi svoju budućnost.
Lucija Kantolić, 4.b
