Ne znam. Ne znam, jednostavno sam opet zaboravio! Pa misao mi je bila u glavi prije trenutka, znao sam nešto što stalno zaboravljam, a sada sam opet običan čovjek. Evo, već tjednima nešto mi se provlači kroz glavu, a uvijek završi zaboravljeno. Imam li problema sa sjećanjem? Razmišljao sam o ovome i došao do zaključka da ne, nemam problema sa sjećanjem, osim s tom jednom misli. Vidite, ja se sjećam svega drugoga, apsolutno svega, kada otići na posao, što kupiti u dućanu, kako do kuće… osim toga nečega. Kad bih imao problema sa sjećanjem, to ne bi bio problem samo s jednom misli, primijetio bih i druge posljedice ove čudne pojave.
Danas sam pokušao zapisati misao čim mi je pala na pamet, u nadi da bih je tako sačuvao od zaborava. Sjedio sam cijeli dan za stolom s olovkom u ruci, čekao trenutak… I trenutak je došao, papir je bio ispisan, toga se sjećam. Međutim, ubrzo nakon toga, nekako sam ga uspio zagubiti. Kao da je sve protiv mene. Postajem sve uvjereniji da netko ili nešto namjerno stoji između mene i moje misli. E pa, ako su mi već u glavi, neka i ovo znaju: moje misli su moje i nitko drugi nema mi što prčkati po glavi. Idite kvragu!
Jedina konstanta u svemu ovome jest to da uvijek nešto nedostaje. Sve je čitavo u sjećanju, ali toga nečega nema. Umjesto da gledam čega nema, treba gledati što to nestaje iz veće, organizirane slike postojanja. Ako promotrim razliku postojećega s rupom u postojanju, jedino mogu doći do nepostojećeg! Kako organizirati cijelu sliku misli čovjeka i prepoznati crnu ranu koja ne zarasta? Ljudski um je zgrada s mnogo katova, mračnih soba i zaključanih vrata. Potrebno je, znači, direktno istražiti vlastiti um, a za to je potreban san.
Te noći uspio sam ući u san. U ruci mi je bila olovka i karta, a ja u sebi, jednoj kompliciranoj zgradurini uma. Bila je to mješavina uredskih hodnika prekrivenih prljavim tepisima, prostranih stanova, napuštenih garaža… Neki hodnici bili su ravni a neki su išli u krug, kao nekakav mentalni amalgam poslovnih, stambenih i industrijskih prostora. Tu i tamo kroz pokoji prozor moglo bi se vidjeti van. Ili bih samo vidio neki drugi dio zgrade, ili čisti crni mrak, područje uma izvan ljudskog poimanja.
Na taj način, malo po malo, crtao sam kartu svoga uma. Proces je otežavala njegova promjenjiva priroda; zgrada se stalno mijenjala. Kroz sva svoja istraživanja nisam nikoga drugog primijetio. Međutim, cijelo vrijeme imao sam osjećaj kao da me netko promatra, kao da je još neka prisutnost ondje. Osobito vi bilo neugodno bilo uz te crne, pomno promatrajuće prozore…
Ovaj proces, naravno, trajao je godinama. Bio sam mu potpuno posvećen, spavajući po deset sati na dan i zapostavljajući život. Ta fantomska misao cijelo se vrijeme pojavljivala i opet nestajala. Mnogo sam razmišljao o tome što bi mogla biti. Je li to tajna poente života? Možda neko znanje koje bi ugrozilo što god dotakne? Ili možda nešto što bi ugrozilo mene. Sve moje potrage po odajama uma nisu me dovele bliže odgovoru. No, karta je sada bila uglavnom gotova, jedan veći neistraženi dio postajao je sve očitijim. Tom dijelu uma nikako nisam mogao pristupiti, nijedan put nije vodio onamo osim jednih za okvir zavarenih željeznih vrata. Na njima je pisalo: „Oprez! Ulaz strogo zabranjen svijesti!“ Neobična hrđa širila se na rubovima. Kroz njih sam čuo strašnu tišinu.
Tih sam se vrata bojao. Obustavio sam istragu na duže vrijeme i posvetio se životu. Sada imam već imao osamdeset i tri godine. Imam još malo vremena otkriti što sadrži ta misao. Opet sam bio u zgradi duše, ona je sva već bila ispucala, zidovi su se mrvili, život je istjecao. Uzeo sam pijuk u ruke i počeo razbijati zid pored vrata, malo po malo. Napokon, probio sam se. To više nije bila pusta zgrada, već crne odaje. Usmrdjela prašina bila je posvuda, trulež je padala sa stropa. Tu i tamo neka bi kost krcnula pod mojom cipelom. Težina ustajalosti protezala se zrakom. Ovdje nitko nije bio otkad sam se rodio. Što je tajna koja ovdje čami od moga rođenja? Zaputio sam se u srž te rupe.
Nešto me sputavalo cijelim putem. Hodnici su se mijenjali, putovi križali, provalije otvarale, no mene više nije bilo briga. Pijukom sam razbijao zidove uma. Već sam bio star, neće mi još dugo trebati. Naposljetku, pred mnom je bila velika ovalna komora sa stolom u sredini, ispunjena kiselim mračnim ništavilom. Kročio sam naprijed. Pod je bio kao od sluzi, morao sam se vući prema stolu, nagrizala me prisutnost nečega prijetećeg. Ako sad ne dođem do kraja, izgubit ću sve, sav napredak, a nemam vremena krenuti ispočetka. Nastavio sam se probijati, sjeći tu mrklinu. Do stola sam uspio doći, no bio sam jedva pri svijesti. Otvorio sam aktovku na stolu.
Unutra, hrpa razbacanih papira. Neki rukom pisani, neki otipkani; svi istoga sadržaja, od slova do slova. Naslov – „Tajna – ne čitati“. Tajna od koga? Od samoga sebe? Odlučio sam ignorirati ovo posljednje upozorenje i čitao sam dalje. „Ključni aspekt…“ Uto se cijela zgrada počne tresti. Čitao sam dalje. Zidovi su pucali, žbuka padala po meni, pukotine se otvarale na podu. Osjećao sam se sve slabijim, jer to se moj um raspadao. Sa sve širim očima čitao sam, sve upornije, unatoč tomu što sam postajao slabijim. Naposljetku, kada sam sve pročitao, kada sam uvidio tajnu svoga postojanja, tajnu koju su krili od mene (koju sam krio od sebe), strop je pao, pod je propao, a ja s njime, evo, upravo padam u tminu.
Domagoj Antičić, 4. n
