Danas se u Veneciju dolazi preko Mestri. Redom: iskrcavanje na autobusnom kolodvoru, probijanje kroz horde ljudi dok sunce prži i susret s pokojim ovisnikom koji prosi pravdajući se ovim ili onim razlogom… treba mu za parking. Vlak prelazi lagunu Mostom slobode, no ne vidi se mnogo, tek tirkizno more ili teška industrija, niknula u Margheri šezdesetih; dokovi, tankovi, kranovi, unedogled. A zatim „attenzione, attenzione“: iskrcaj na kolodvoru Santa Lucia, sagrađenom u doba fašizma, racionalističkog dizajna s dvadeset i tri kolosijeka. Žila kucavica toga grada, što ga je prikovala uz obalu; nekada je ondje stajala crkva, sada kao podsjetnik na njezino postojanje na tlu stoji ploča, crtež pročelja.
Tek nakon te buke, gužvanja, smrada i nervoze, proklinjanja turizma i globalizacije, s korakom izlaska iz kolodvora, pred očima zabljesne Grad, njegove barokne fasade, crkve, prozori, balkoni, brodovi na kanalu, susret Zapada s Istokom, no prije svega miris, tirkizni miris lagune, mulja i algi. Tada čovjek zna da je stigao u Veneciju.
Ipak, taj zbiljski susret s Venecijom tek je posljednja i ni po čemu najvažnija karika u lancu asocijacija i impresija što su za mene odavna stvorile taj grad. Kao da u ladicu s natpisom Venecija već godinama dodajem komadiće kojima pojam toga grada daje tek strukturu, što sve zajedno čini osjećaj koji nadilazi svaku od svojih pojedinačnih sastavnica; metafizičku Veneciju koja objedinjuje tisuću i petsto godina povijesti, umjetnosti, jezika i utjecaja koji je vršila na Jadranu. Na stotinu komadića zemlje razasutih od Istre do Jonskoga mora, „Stato da mar“ [1] kako ih je zvala, dovevši ih svojim krakovima pod budno oko lava; kao da je ona kopno, a kopno otok.
Kulisa Venecije njezina je glazba. Monteverdi, Vivaldi, Caldara, a i mnogi drugi koje je dotaknula. Svi su oni različiti, no povremeno se kroz njihovu glazbu probije glas vode. Jesenji dan, voda olovno mirna; razlijeva se iz kanala, dolazi do pragova, ulazi u kuće, a sa sjevernih pristaništa više se ne vidi terraferma. Morska duša toga grada nabuja da bi pokazala komu naposljetku Venecija pripada – hladnomu moru koje je nastoji progutati, mjesecu koji ga privlači i prljavomu mulju u kojem njezini drveni temelji polako trunu. Međutim, na površini ipak vlada mir, jer dužd je obnovio svoj zavjet moru, kao što je to činio i Polikrat, tiranin Samoski, tisuće godina ranije. To je zvuk koji odjekuje Monteverdijevim Vesperama, glasovi koji se odbijaju o zidove bizantinskih hramova, nadmeću se i isprepleću, no kao da izviru iz dubine tirkizne lagune koja je uvijek bila i uvijek će biti i pjevaju pjesmu tom moru; ὦ θάλασσα, ὦ θάλασσα. Vivaldijeva arija Sento in seno ch’in pioggia di lagrime („osjećam u grudima kišu suza“) još je jedan primjer, prizor kiše nad lagunom, a i više arija iz Caldarine Maddalene nose taj venecijanski zvuk, neopisivu tugu koja ostane kada se odstrani sva prijetvorna raskoš toga grada.
Duša Serenissime je grčka. Ona je izrasla iz ruševina Rimske Imperije, kada su u laguni sklonište potražili ljudi u bijegu od invazije Huna i Gota, a u naručje Bizanta doveo ju je Belizar, u pokušaju cara Justinijana da ponovno ujedini Mediteran. Idućih stoljeća Venecija je polako gradila svoju snagu, kovala tu prevarantsku i dvoličnu trgovačku dušu koja je do danas ostala njezino nepromijenjeno svojstvo. Pila je krv Konstantinopolu pa ga je uz Zadar silovala kada nije mogla namiriti svoje usluge križarima, a kao plijen donijela je četiri brončana konja koji još gledaju na trg svetoga Marka kao što su nekad gledali na konstantinopolski hipodrom. Svoju raskoš pritom je gradila na tijelima robova, isprva kršćanskim, a kasnije još nepokrštenim slavenskim. Možda je zbog toga Venecija toliko tužna, a Riva degli Schiavoni nosi mračnu igru riječi; veličanstvene Prokurative, bijeli mramor palače i iznova lav što pozdravlja teretne galije koje se vuku s istoka.
Svoje političko uređenje posudila je od Klistena i stare Atene pa se prozvala republikom, iako taj živi organizam venecijanske birokracije ni po čemu ne nalikuje na današnje republike, a ipak se pokazao najdugovječnijim uređenjem na europskome tlu. Venecijanska je demokracija bila ograničena na nekoliko tisuća patricija, kada je pristup vladajućoj klasi zatvoren početkom četrnaestoga stoljeća, izuzev trideset patricija koji su se lutrijom dodavali na popis jednom godišnje, na Blagdan svete Barbare. U načelu, gdje god se skrivala mogućnost trgovanja utjecajem, korupcije ili borbe za vlast koja bi naštetila državi, Venecija je pribjegla lutriji ili je osnovala odbor. Izbor dužda tako dobiva element više sile, u dvanaest krugova nasumičnog izabiranja i ljudskoga glasanja krajnji je rezultat bio neizvjestan pa je poticao iskrenost birača. Država je tu da bude stabilna, da održava red, da ne ovisi o pojedincu kada predstavlja zajednicu, a državni su uredi tu da pronađu onoga tko će ih voditi umjesto da netko nabusit pronađe njih. Dvorana velikoga vijeća u duždevoj palači neopisiva je, s prozora se vidi trg i more, a freske pričaju povijest grada kao da je ta velebna prostorija kakav hram – hram mletačkoj talasokraciji. Na rubovima zida uz strop nalaze se portreti svih duždeva od osnivanja grada… osim na jednome mjestu gdje umjesto profila stoji crna zastava s natpisom koji se jedva vidi: Hic est locus Marini Faletro decapitati pro criminibus – „ovdje je mjesto Marina Falera, pogubljenog zbog svojih zločina“. Takva je bila sudbina posljednjega čovjeka koji je pokušao uvesti samovladu u Grad; nakon što je Vijeće desetorice otkrilo zavjeru, on je u osamdeset i prvoj godini ostao je bez glave, deset suurotnika javno je obješeno pred palačom, a moć dužda dodatno je ograničena te podijeljena na razna tijela i odbore.
Mletci su i jezik kojim govorimo. Karakteristično „š“ i „ž“ u dalmatinskome govoru ne potječe iz književnoga talijanskog, firentinskoga dijalekta, nego iz venecijanske inačice. Biži, katriga, pantangana, pinjur, šugaman, kantun, mudante, šjor… sve su to svakodnevne riječi koje službeni talijanski ne priznaje, ali koje su možda jedino autentično što od Mletaka još živi. Termini su to donekle nasilno nametnuti, no svejedno su pratili uspon Dalmacije, odzvanjali dok se u Šibeniku, gradu u kojem je stolovao providur za sol, iz mora dizala tvrđava San Niccolo. I svugdje kamo je došla riječ, pratio ju je lav, a na morsku tvrđavu došao je raskošan, u punoj plastici, okrenut prema pučini i matičnomu gradu. Prvi su ga u more bacili Francuzi, da bi ga austrijski car kasnije vratio na staro mjesto. Svejedno, nakon gotovo četiristo godina vjerne službe, lav je odlučio da njegovoj straži dođe kraj; posljednji put viđen je kada ga je vojska 1926. godine bacila, ili pak vratila, moru.
Četrnaestoga srpnja 1902. godine nastala je Venecija kakvu danas poznajemo. Kada je stari zvonik bazilike san Marco odustao od svoga postojanja i urušio se toga ljetnog jutra, s njim se urušila i stara Venecija. U hrpi petstoljetne šute od cigli i mramora što je prekrila trg našli su se Monteverdi, Casanova, Canaletto, a i kućepaziteljeva mačka. Svi su oni na stanje svoga grada mogli gledati samo sa razočarenjem ili čuđenjem. Proći će još godine prije nego će se Monteverdijevo djelo, ili barem ono što je od njega preživjelo, ponovno otkriti. Casanovin rad, jedno iskreno svjedočenje posljednjih dana Serenissime, još će se godinama povlačiti cenzurirano, pod mutnim odrednicama tipa „XXX“ ili kao natuknica na glasovitom Popisu zabranjenih knjiga. A Canaletto? Na pitanje gdje se nalaze njegove slike, čuvar Muzeja akademije pristojno će odgovoriti: „Canaletta vam u Veneciji baš i nema, no ima jedna slika tamo iza ugla“. Otišao je on davno, u neke nove gradove. Možda je trebalo i ostati tako, možda je trebalo priznati da je jedna epoha završila i da je došlo vrijeme da se duhovima te morske varoši dade malo mira. No gužva se oko trga već okupila, a brodovi puni žita iz Južne Amerike nastavili su svoj put prema ciglenom neogotičkom zamku na Giudecci – kompleksu mlinova Molino-Stucky. Istovremeno je sazvan sastanak gradskih vlasti te je uz punu podršku Kraljevine Italije započela obnova zvonika koji će ovaj put stajati ne kao simbol raskoši i moći jednoga mediteranskog grada, već kao posljednji korak u njegovom pokoravanju i spomenik jedinstvu Italije.
Luka Bujas, 4. d
[1] Naziv za prekomorske teritorije Mletačke Republike, uz samu Veneciju – Dogado. dok su se posjedi u Italiji nazivali Domini di Terraferma.
