Kadar I.
Ulična lampa obrasla grmljem,
gradski svjetionik.
U vrtlog se komeša lišće,
morska tekstura.
Uzavrelo stvara kontrast slova na papiru,
obasjava lica koja ću vidjeti u snovima.
Kontejner čeka
pored umrtvljena grmlja,
šačica slamnate trave.
Crna se mačka oblizuje.
Krišom uživa u ostatcima tuđih života,
zadovoljno ih slaže u priču kao dokaze.
Cesta kao izdužena guma,
tijesto koje razvlačimo pipavim prstima,
ujednačena valjkom,
s mrljama što ih ostavlja život prolaznika.
Crpi snagu iz koraka dama raznih dobi,
kojima umije slijepo pružiti podij.
Kadar II.
Svjetlost je promrzla;
noćna opeklina,
umjetni mjesec,
plavi klorofil.
Srebrni ton parkirališta,
naporno zujanje pokojeg motora,
ledena je refleksija stakla;
suh miris ničega.
Poneki blic blještava svjetla,
da znamo da limeni noću ožive,
poprimaju mirise vlasnika,
poprimaju njihovo ponašanje.
Učini mi se da grančica krcne,
učini mi se da dogmiže crv,
učini mi se da je zemlja rahla i vlažna;
ovo se mjesto još žîvo bori za opstanak.
Kadar III.
Nebo je jednolična smjesa
dozrela crnoga grožđa
boje pučine dok plovimo po mraku
one guste monotone noći
u kojoj nema zvuka.
Riječi hvale idu nebeskim tijelima,
jer se nazire granica zemlje i neba.
Sprijeda čame betonski valjci
skromno utopljeni poput planina
što kao da su jedno jutro izronile.
Ne čujem tko plazi po oronuloj fasadi;
gledam nijemi film u multikoloru,
sliku koja titra.
Polako dopire do mene
sve što se u njima kuhalo
a sada je prigušeno
jednom od hibernacija
što prodiru do kosti.
Užareni šipak što visi u mraku.
Neki utrnuli prozor,
lav pogođen strelicom.
Drugi je žeravica.
Još nešto bubri,
vidim pokrete,
par centimetara pri dnu prozora,
nepokrivenih par centimetara,
kao ostavljenih za nas
koji noću postajemo djeca
što žive za trenutak
i maštaju o nečemu čega vide tek fragment
Gradski pejzaž,
jednako zagušljiv i upadljiv po danu
čini se spokojnim
kao zadnji treptaj prije ovjekovječenja fotografijom.
Čini se da dopušta dušama, mislima i snovima
da zajedno lebde u eteru
u nadi za smirajem.
Marta Vukić, 4. e
