Nekoliko dana ustručavao sam se oko toga; danas sam napokon otišao do kontejnera. Naime, od prijatelja sam bio saznao kako je jedan neimenovani fakultet u Zagrebu rashodovao i bacio mnoštvo knjiga, praktički cijelu knjižnicu. Kao nekomu tko voli knjige i znanje, pomisao na hrpu knjiga iz koje mogu uzeti što želim isprva mi je bila vrlo primamljiva. Ah, kada dođem tamo, što ću sve naći! Baš to se dogodilo; našao sam knjige za koje nisam mogao ni zamisliti da postoje, knjige o opskurnim, specijaliziranim poljima, nove knjige, stare knjige – bilo je stvarno svega. Međutim, drugi je osjećaj prevagnuo nad tom ushićenošću nagle dostupnosti knjiga te svemu dao težak dojam.
Bilo je bačeno stvarno mnogo knjiga, toliko da ih ni u jedan cijeli dan ne bih sve mogao pregledati. Istina, našao sam razne zanimljive knjige, ali to je bio tek vrh hrpe u doslovnom smislu. Dok sam kopao po knjigama, gazeći po onima koje nisu bile dovoljno zanimljive da dobiju vrijedno mjesto u torbi, koja je tako mala u usporedbi s hrpom, dobro sam znao koliko još blaga leži u dubini kontejnera, potpuno nedostižnog. Vizualno, bilo je tu starih knjiga, još u koži, nekih u tvrdim koricama, drugih u mekima. Neki naslovi izblijedjeli su, drugi su bili potpuno čitljivi, tekst pozlaćen ili jeftino tiskan. Neke su bile iz razdoblja Austro-Ugarske, prije Prvoga svjetskog rata, druge tiskane u modernom svijetu kakav danas poznajemo. Tematikom su bile svakakve: meteorološka fizika, mehanika, dizajn kočnica vlakova, hrvatski jezik, statistika i algebra, povijest jugoistočne Azije, kemija za jugoslavenske oficire, radiotehnika, sovjetske pokretne stube, programiranje… Neke očigledno zastarjele, druge ažurne ili bezvremenske. Sve te knjige bile su osuđene na trulež, na spaljivanje ili koju god drugu smrt bili namijenili sadržaju kontejnera…
Da je pravi čovjek tu, bi li on bio fasciniran knjigama koje sam ja odbacio, po kojima se pentram kako bih došao do drugih knjiga? Onim po kojima gazim? Ne samo da su knjige bačene, nego su i odbačene; pretpostavljalo se da nikoga ne bi bilo briga za njih. To mi je bilo nepojmljivo. Oni, koji su donijeli odluku, očito ne mogu ni zamisliti da bi netko htio staru knjigu.
Zašto nisu ni pokušali obavijestiti ljude da se knjige bacaju? Pa sigurno bi netko došao i nešto uzeo. I da se jedna knjiga spasi, bilo bi vrijedno toga. Za jednu takvu osobu sigurno sam znao: to sam bio ja. No, na sreću, moja samoća u pothvatu spašavanja knjiga nije dugo trajala. Raznoseći vijesti o kontejneru punom knjiga svima kojima bi to moglo biti zanimljivo, nisam se nadao velikom odazivu od prijatelja i kolega. Kako sam bio u krivu! Ubrzo je nekoliko ljudi koje sam obavijestio o postojanje knjiga fotografiralo i slalo svoje „ulove iz kontejnera“. Bilo je tu matematičara koji su našli zanimljive udžbenike za proučavanje, studenata koji su našli knjige kojima se studenti i dalje koriste, sve do nekih koji su uzimali opskurne knjige kao kuriozitete. Gotovo svatko za koga znam da je došao pogledati, pronašao si je nešto.
Nije dugo potrajalo dok nisam s prijateljima išao kopati po hrpi knjiga, prvi put, pa onda i drugi put. Jednom sam natovario toliko knjiga da sam morao pozvati prijevoz, bilo je preteško da sve nosim, a nisam se htio odvojiti od onoga što sam našao. U tri rudarenja sakupio sam toliko knjiga da imam tri kule; jednu u sobi i dvije u ostavi. To su stupovi od više od pola metra. Jedan kolega iz razreda čuo je da sam pribavio takvu hrpu knjiga i pitao bih li mu mogao dati nekoliko. Naravno, dobio je sedam knjiga (ruka mi je umrla dok sam došao do škole) i bio je sretan. Zbog svega toga shvatio sam da ima interesa za stare odbačene knjige, unatoč tome što ih je netko odbacio. To mi je dalo lijepu sliku kruga mojih prijatelja i poznanika, saznao sam nešto pozitivno o njima, čega prije nisam prije bio svjestan.
Nakon promišljanja, i dalje nisam shvaćao kako su oni koji su odlučili baciti knjige mogli biti toliko bezosjećajni da im i ne padne na pamet da bi ih netko možda htio. Čak i da prihvatim da se čovjek jednom mora riješiti nekih knjiga (što prihvaćam samo za stvarno zastarjela djela), ne mogu shvatiti način na koji je to provedeno. Unatoč krugu ljudi oko mene, moram uvidjeti da je društvo u širem smislu ipak dozvolilo to da knjige, znanje, bude tek tako bačeno bez velikog skandala. Da, možda ih je lakše jednostavno baciti nego zbrinuti ih – ali knjige se ne bi smjele samo tako bacati.
Čin bacanja knjiga nosi značenje veće od same činjenice da je knjiga bačena. To je odbacivanje ideala znanja, odbacivanje autora, prošlosti, truda, znanosti. Zar tugujemo i žalimo nad spaljivanjem knjižnice u Aleksandriji kako bismo nanovo činili iste pogreške? Čovječanstvo je relativno nedavno u ljudskoj povijesti izumilo pismo, čime smo dobili mogućnost prenošenja znanja neusmenim putem, to jest, dobili smo mogućnost pouzdanog prenošenja znanja s generacije na generaciju. Akumulirali smo znanje i tekstove, malo po malo, i došli smo do današnjeg bogatstva književnosti, znanosti, perspektiva. I sada bacamo knjige? Moramo ih čuvati upravo zato što ih imamo više nego ikada.
Ovo nažalost nije izoliran slučaj. Moji su dojmovi podijeljeni. Ponajviše sam nesretan sam što se knjige tako odbacuju, ali opet, drago mi je što sam barem nekim knjigama postao spasitelj. Društvo u širem smislu baca knjige, no ljudi iz moje okoline iskapaju ih i s radošću primaju. Sada, dok ovo pišem, i dalje čujem kišu kako tapka po koricama knjiga u tom kontejneru, vidim kako plijesan raste po njima i osjećam kako se raspadaju, kako su odbačene.
Domagoj Antičić, 4. n
