Tehnika kao ljudsko umijeće element je suvremenog doba koji paradoksalno predstavlja jednu od njegovih najvećih prednosti, ali i najveće ograničenje. Čovjek uživa u preskakanju prepreka, odnosile se one na fizičke udaljenosti (npr. slijetanje na Mjesec) ili intelektualna nastojanja (npr. razvoj interneta). Lako je vidjeti vrline ovoga pristupa; kao okosnica zapadnjačkog razmišljanja generalno je prihvaćen posljednjih nekoliko stoljeća, unatoč širokom opsegu skeptičnosti. Naime, određenom se problemu prilazi iz perspektive pomicanja granica – bez polazne vjere da se dosadašnje može poboljšati teško je postići ikakav napredak. Svijetu, kao i znanosti, ne ostaje ništa nego postupno propadati ako nema spremnosti da se stvari dovode u pitanje i testiraju (najvažniji faktor zbog kojeg se na srednji vijek i njegovu sliku statičnosti pod utjecajem religije gleda s prijezirom). Budući da jedna drugoj daju sredstva za ostvarenje ciljeva, suvremena znanost u bliskom je srodstvu s tehnikom. Međutim, ono što čovjek u modernom vremenu često propušta jest na neki se način kontrolirati i priznati svoja ograničenja.
Misaoni eksperiment svijeta u kojem sve negativne aspekte čovjekove misli amortizira računalna struktura nadljudske inteligencije znanstvenofantastična je priča Isaaca Asimova ‚‚Posljednje pitanje”. Vanjska i unutarnja kompozicija ove priče višedijelna; svaki je dio određen stupanj ljudskog razvoja oblikovan Asimovljevom vještom gradacijom, na skali od rješenja za iskorištavanje Sunčeve energije do kolonizacije svemira i pretapanja umova svih trilijuna neostarjelih ljudskih tijela u jedan nerazlučivi um. Cijeli proces pod kontrolom je epskog superračunala (u početku ‚‚Multivac”, na kraju ‚‚Cosmic AC”) na koje se čovjek oslanja u rješavanju najvažnijih pitanja čovječanstva, koje ipak sam ne razumije (‚‚Imali su barem nejasnu predodžbu o općem planu releja i strujnih krugova koji su odavno prešli točku u kojoj bi bilo koji pojedini čovjek mogao čvrsto shvatiti cjelinu.”). Ima li takvo prikupljanje goleme količine podataka potencijalno mogućnosti za razvoj čovječanstva u cjelini, čemu se nada dataizam, upitno je. Francis Bacon, jedan od utemeljitelja novovjeke znanosti i filozofije, dosljedno se drži ove nezgodne heuristike ‚‚opredmećenja” svijeta: ‚‚Neka ljudski rod samo opet stekne pravo na prirodu, što mu pripada po božjoj namjeni, i neka to pravo potpuno izvršava; ispravni razum i zdrava religija već će odrediti pravu upotrebu.” Naglašavajući stratešku korist i važnost moći čovjeka nad prirodom, ne prepoznaje da su čovjek i priroda, s obzirom na njihovu suštinsku povezanost (što je čovjek biološki, ako ne dio prirode? Od čega polazi tehnika, ako ne od prirodnih resursa?), na neki način jedno te isto. Čini se da Bacon, zbog robusnosti koju pripisuje načelu ovladavanja prirodom, ignorira ne samo mogućnost da čovjek ovim ograničenim ciljem zaluta u pogrešnom smjeru, nego i da tehnika u nekom trenutku svlada čovjeka. Dapače, nerijetko je mišljenje da se i danas na jednak način velik dio društva odnosi prema pitanju razvoja tehnike i moralne odgovornosti. Ovakav pogled donosi aktualni polu-dokumentarac ‚‚Društvena dvojba”. Diskutabilno je – u ovom je smislu ”Društvena dvojba” zanimljiv slučaj samoreferiranja – kolik će stvaran učinak film imati na platformi generalno korištenoj za beskrajne maratone serija, a u više navrata kritiziranoj zbog ponude sadržaja koji predstavlja pseudoznanost i teorije zavjere kao istinite. Osobno, koliko god određeni aspekti filma bili uvjerljivi, teško je otresti se dojma da je u određenoj mjeri pretjeran – s tvrdnjama poput one da je riječ o ‚‚nadjačavanju ljudske prirode” kao ‚‚šah-mat čovječanstvu”, ili prikazom bolno crno-bijele obitelji kao poučnom pričom. Međutim, središnji je argument potencijalno jedan od najuvjerljivijih za ilustraciju prividnosti čovjekova nadzora nad tehnikom. Digitalni mediji i društvene mreže konstruirani su s ulogom da maksimalno zadrže pažnju pojedinca, što nerijetko može prijeći u ovisnost. Pojedinac provodi vrijeme u ‚‚hiperrealnoj” virtualnoj stvarnosti, gdje mu je omogućeno trenutno zadovoljstvo, te posljedično izravna (‚‚fokalna”) iskustva postaju dosadna. Dodatan je problem personalizacija sadržaja, širenje informacija koji ne moraju biti, i često nisu, istinite, pa je naglasak stavljen na ono što apelira na emocije i osobna uvjerenja (‚‚postčinjenično”).
U konačnici, na pitanje treba li se tehnike bojati, odnositi se prema njoj kao prema alatu ili joj predati kontrolu nad životom, svaki pojedinac odgovara sam. Međutim, najočitiji je odgovor vjerojatno najbolji: za ‚‚dobar” život potrebno je naći ravnotežu. Odnositi se prema tehnici s animozitetom i prijezirom neproduktivno je i ignorira njezine mnogostruke pozitivne strane. Biti apologetom tehnike dovodi do zanemarivanja njezinih opasnosti. Čovjek mora biti svjestan vlastitih ograničenja istovremeno cijeneći što živi u vremenu s daleko većim mogućnostima nego ikad prije u povijesti. Za stabilan je odnos čovjeka s tehnologijom određeni balans ne samo zreo i poželjan, nego istinski nužan.
Suzana Škrabalo, 4. f
Photo by ThisisEngineering RAEng on Unsplash
