Zgrada naizgled nije bila nimalo neuobičajena. To je bio jedan blok, zgrada s fasadom koja je bila već jednom nogom u grobu. Ništa neuobičajeno i sasvim normalno. Naizgled, ni stanari nisu bili neobični. Svi su oni bili obični ljudi s obiteljima, poslovima i zanimanjima. Svako jutro išli su na posao a popodne se vraćali zgradi koju su zvali domom. Kao mravi u nekom neorganiziranom mravinjaku, svaki stanar išao je svojom glavom, svojim putem, svojom svakidašnjom rutinom. Sve je to izblijedilo u pozadinski šum iz veće, zgradske perspektive. Naravno, to nije bila najkvalitetnija zgrada niti je bila na najboljem mjestu, ali mnogima je bila dom.
Prođe deset godina. Zgrada se sada već po starosti isticala među kolegama. Čak i u oronulom gradu bila je iznimka. Kvart je ostao isti, običan, stanarski dio grada. Ne mareći za okolnu stabilnost i blagostanje, u zgradi se odvijala jedna suptilna, konzistentno progresivna promjena.
Većina djece odrasla je i odselila. Obitelji koje su još imale djecu otišle su same od sebe, svaka prividno iz svog razloga. Tu i tamo uselio se neki nov stanar, ali to nije nadomještalo sve veći broj praznih stanova. Ubrzo je cijela zgrada bila poluprazna, a nije bilo nikakva očitog razloga kojim bi se ovaj fenomen objasnio. Ono malo preostalih stanara moglo je zamijetiti promjenu atmosfere u zgradi. Nije to više bilo živo mjesto stanovanja, u kojem su se susjedi družili, svađali i prigovarali o buci „onih iznad“. Sada su se rijetko viđali, svatko bi ulazio i izlazio iz zgrade bez kontakta s drugima, osvrćući se iza svakog ugla u prazni hodnik. Svaka obitelj sama se okupljala u stanu kao u nekoj kukuljici, izolirana od ostatka zgrade i otuđena od ikakvih zbivanja u njoj. Prašina se skupljala po hodnicima i snijeg na prilazu ostajao bi nepočišćen. Pljesnivi miris nelagode visio je nad svakim stanom i svakim hodnikom.
Zupčanici vremena ne staju ni za koga. Vrijeme ne staje ni za ljudske tvorevine. Sada fasade više nije bilo, a nije bilo nijednoga stanara. I dizalo je odradilo svoje posljednje putovanje. Potpuno sama, stajala je usred grada, kao trulo stablo usred šume. A ljudi, tvorci zgrade, naizgled su bili potpuno zaboravili na nju. Ideja o rušenju nije ni niknula u gradskome vijeću. Svi su znali da je ondje, da je ružna i u raspadu, ali nikome nije padalo na pamet da je se sruši. Zgrada se nije raspadala samo izvana, nego i u srži. Jer što je zgrada no ljudsko stanište…? Nešto s ovim mjestom nije bilo kako treba, neka korozivna dekadencija, neki crv raspada uvukao se u hodnike i stanove, u podrume i tavane, u cijevi i dimnjake, a on nije bio ljudskog izvora niti je izvor bio nešto banalno poput duhova. Ne, ovo je bilo nešto sasvim treće. Bila je to trulež u samoj zgradi. Što je dovelo do toga, nije sasvim jasno. Jesu li ljudi otišli pa je onda počela trulež, ili su ljudi otišli zbog truleži? U svakom slučaju, ishod je bio isti.
I tako, jednoga oblačnog dana, još dalje u budućnosti, u zgradu provale dva huligana, Stjepan i Matko. Oni su bili prvi koji su ušli od iseljenja posljednjih stanara. Kako to da su baš oni razbili tu izolaciju, nije poznato. Dok su tmurni oblaci visjeli na samoj granici početka kiše, Stjepan i Matko kročili su kroz nemirno ustajalu utrobu zgrade, slabo osvjetljenu sumrakom. Malo su šarali okolo, bacali smeće niz okno dizala, grafitirali i, općenito, pravili nered. Time je u zgradi zavladao mukli nemir. Neka nervoza, koju Stjepan i Matko nisu mogli osjetiti, obuzela je prazne sobe i hodnike. Tu i tamo nastao bi neugodan propuh ustajaloga zraka. I možda bi bilo bolje da nisu razbili ogledalo iz jednog apartmana. Smrskalo se u velike i male ulomke. Otišli su iz zgrade s neobjašnjivom nelagodom, a svojim su upadnim pokretima pokrenuli posljednju etapu mržnje koja se polako zahuktavala u ciglama i armiranom betonu.
Prva matica u asfaltu, na pločniku ispred zgrade, prošla je potpuno nezamijećeno. Prolaznici su je gazili dok su hodali, komentirajući koliko je ružna ta zgrada pored njih, a nitko se nije ni osvrnuo na tlo. Tamo, stopljena s asfaltom, ležala je jedna od onih velikih, čeličnih matica. Druga matica došla je nekoliko dana kasnije. Ležala je također, kao dio asfalta, nedaleko od ulaza u zgradu. Ni ovu maticu nitko nije primijetio. Naime, nitko od cijelog neshvatljivoga procesa nije i neće primijetiti ništa.
S drugom maticom nestao je i najviši, dvadeset i peti kat. Ljudi nisu ništa primijetili. Kad biste ih zapitali, svi bi rekli – pa ta je zgrada oduvijek imala samo dvadeset i četiri kata! Tako je nestajalo još matica, ključnih građevinskih elemenata, a broj katova polako se smanjivao. Na kraju, nitko ni nije znao da je zgrada ikada postojala. Ne samo da nije postojala sada, nakon svih tih godina od izgradnje, nego nije nikada ni bila postojala, a oni koju su živjeli u njoj također više nisu postojali.
Bila je to osveta jedne gadne zgrade; ljudima, vremenu i sebi.
Domagoj Antičić, 3. n
Photo by Pawel Czerwinski on Unsplash
