– Gospodine Ernest, zašto je to Vama toliki problem?
– Gledajte, to se kosi sa svime u što vjerujem, s mojom znanstvenom i prirodnom stranom.
– Sreća Vam nije prirodna?
– Upravo zbog prirodnog postanka sreće, smeta me tako olako shvaćanje i uplitanje znanosti.
– Znanost se ne upliće u osjećaj, ona ga stvara i simulira, ne utječe na uzroke i …
– O, utječe, doktore! Oprostite, ali utječe! Više se ne veselimo prijašnjim nepresušnim izvorima sreće. Ne, ne, više nemamo te izvore, sve je sreća, osjećaj gubi na vrijednosti. Sreća postaje normalna pojava, više nije posebna i apstraktna. Sreća se ne može definirati. Svakome znači nešto drugo, primjerice, meni sreća može biti povijest ili…
– No, definicija postoji.
– To ne znači da je dobra! Smatram je jako aljkavom, i ne može biti drukčija.
– Unatoč svemu, ja Vam, kao i svaki tjedan, prepisujem tjednu dozu kapsula.
– Ja to neću uzimati! Shvaćate li?
– Shvaćam, ne mogu Vas natjerati.
– Dakako da ne možete!
– Ipak uzmite u obzir, svi uzimaju kapsule.
– Samo zato jer su propisane svakom građaninu.
– Propisane su s razlogom.
– Upravo tako! Bar se oko nečega slažemo. Propisali su ih jer je to najbolja metoda uništenja.
– Svaki tjedan sve više eskaliramo u raspravama, seanse s Vama najnapetiji su mi dio radnog vremena…
– Dobro, doktore, možda je „uništenje“ teška riječ, ali „kontrola“ je bome ispravna. Zamislite samo, kapsule koje simuliraju sreću, idealno, nezamislivo i nerealno. Svakom građaninu, ne samo da je omogućena kapsula, nego je i preporučena, propisana. To je status quo. Zar to ne zvuči idealno? Ne živimo li u idealnom svijetu? Sada svi možemo biti sretni zauvijek. Zar ne, doktore? Nije bitno u kakvom svijetu živimo jer su svi sretni. Gubimo, doktore, nezamisliv dio sebe, gubimo svoje ja, budućnost, rekao bih čak da se pomalo gasimo. Nemamo osjećaja, ne znamo što nas veseli, niti što nas rastužuje, kako ne vidite da time gubimo sebe? Stavovi više ne postoje, ne razlikujemo, ne cijenimo, ne vjerujemo ni u što, sve se stapa. Stupovi i temelji naše osobnosti ruše se. Sve naše misli nestaju. Nestaju ljudi koje volimo; ne zvuči li to kao gašenje?
U doktorovu uredu zubato je sunce svjetlošću grijalo cijelu prostoriju. Gospodinu Ernestu sjale su oči dok je govorio, kao da su mu same zrake sunce prodirale duboko kroz zjenice, u glavu, napajajući njegove ideje.
– Moram reći, život bez osjećaja zvuči mračno, no ne zaboravite da je tu sreća kao utjeha.
– Ne! Ona je gora! Daleko gora! Gora je zasljepljujuća sreća nego tmina bez emocija. U tmini barem naziremo obrise racionalnosti. U zasljepljujućoj sreći ne vidi se ništa, bole Vas oči od bjeline. Nema ni racionalnosti, ni upućenosti, ni razmišljanja, postajemo masa koja se kreće prema kapsuli.
– S druge strane, tmina bez emocija nije vrijedna življenja, je li?
– Za nas nije, no ako gledamo iz udaljene perspektive, obavljamo posao mnogo učinkovitije pa bi se moglo reći da je vrijedna. Dok u sreći, nismo čak ni korisni. Postajemo životinje bez osjećaja.
– Mislite da životinje nemaju osjećaje?
– Ako računalo spremi dokument automatski, to ne znači da Vas voli, to znači da je je tako programirano. Ako je pas uzbuđen što Vas vidi, to znači da je naučen povezivati pozitivne posljedice s Vama.
– Ne bih se složio, privrženost kod životinja manifestira se kao radost, a radost je osjećaj.
– Ali…
– Za danas je dovoljno. Ponovo ćemo se vidjeti sljedeći tjedan.
– Doktore, pratite li Vi moje zamolbe? Uzimate li kapsulu koja traje tijekom naših seansi?
– Ne uzimam.
– Dobro, inače bi nam pala kvaliteta razgovora. Samo Vi i moja kći poštujete moje stajalište i ne uzimate kapsule prilikom susreta sa mnom. To duboko cijenim. Cijenim poštovanje prema neistomišljenicima.
– Također. Čovjeku trebaju ovakvi razgovori, gospodine Ernest. Tu se barem slažemo. Veselim se našem idućem susretu.
– Jesu li Vas možda informirali do kada pohađam seanse? Već je prošlo jako mnogo vremena otkad se saznalo da odbijam uzeti kapsulu. Planiraju li to raditi sve dok ne popustim?
– Ne znam, nitko me nije informirao ni o čemu. Mislim da ćete sa mnom razgovarati još neko vrijeme.
– Planirati li Vi, kojim slučajem, otići, doktore?
– Ne planiram, osuđeni ste na mene.
– To je izvrsno! Vi ste mi zasad najdraži psihijatar, odnosno psiholog, i ne znam točno što ste.
– U Vašem sam slučaju oboje.
– Da, doktore, najdraži ste mi. Najdraži ste mi jer ste jedini ostali svoji.
***
Čuo je petljanje ključem po bravi, otključavanje, kliktanje i otvaranje ulaznih vrata.
– Elena! – viknuo je iz kuhinje.
– Ej! Evo me – rekla je Elena s rukama punih platnenih vrećica s hranom.
Izašao je iz kuhinje sav znatiželjan, s krpom preko ramena.
– Elena! Je li to sve za mene? Pa tko će to pojesti? – gledao je u pune vrećice s nevjericom.
– Ti, tata, ti ćeš.
– Bome ne. Već sam ti rekao, to je previše za jednog starca, znaš li ti koliko starci jedu?
– Znam koliko bi trebali – rekla je odlažući vrećice na pod.
– Ne znaš! Nisam gladan!
– Što spremaš tamo? – stavila je ruke na bokove i glavom provirila prema kuhinji.
– Kolač! Što se tebe tiče moj kolač? Ti si opremljena zalihom, tako da i rat preživiš.
– Komu pečeš kolač? – upita Elena ispod oka.
– Sebi – rekao je Ernest ponosno podignute glave.
– Rekao si da nisi gladan.
– Ogladnio sam – brzo je odgovorio.
– Znači, dobro je da sam ti donijela hranu.
– Dobro, dobro! Pravim kolač jednoj prijateljici.
– Nosim ti hranu tako da se ti ne mučiš! Zašto me nisi zamolio da ti donesem kolač? – odgovori Elena frustrirano.
– Jer ne želim tvoj kolač.
– Tata, star si i nemoćan, ne možeš se ovako umarati.
– Nemoj ti meni govoriti koliko sam ja moćan ili nemoćan – glasno je govorio lagano tresući glavom.
– Molim te, živiš sam i star si, dopusti drugima da ti olakšaju.
– Meni se nema što olakšati, ja uživam u životu. Prvo doktor, pa sada ti. Što je svima danas? Zašto nitko ne vjeruje da uživam, nego misle da mi treba pomoć? – mahao je rukama.
– Zato što ne želiš to priznati – oslonila se na desnu nogu s jednom rukom na boku.
– Da, ja sam stari tvrdoglavi jarac koji uporno uvijek inzistira na istome, iznova i iznova – govorio je polako se okrećući prema kuhinji.
– Prvo tvoja teorija protiv kapsule, potom energična samostalnost, stvarno si nam dao povoda da te tako shvatimo.
– Ne, Elena! Ne! Vi ste sami sebi dali povoda da me tako shvatite! – glasno je govorio iz kuhinje – Ja tomu nisam kriv. To daleko više govori o vama.
– Protivljenje kapsuli? – povikne Elena kako bi je čuo.
– To je zdrav razum! Zdrav razum!
– Tata, ti si obrazovan čovjek, svojevrstan znanstvenik, kako se možeš protiviti tako znanstvenom rješenju.
Ernest je otvorio pećnicu i velik nalet dima ispunio je kuhinju, nakon čega je izvadio kolač i s rukavicom otišao do kraja kuhinje, bliže Eleni.
– Nije sve što proizađe iz znanosti neosporivo dobro, znanost je zlatna, no ideja koju čovjek iz znanosti izvuče rijetko je takva. Osim toga, spomenula si rješenje, Elena.
– Jesam.
– Rješenje za što?
– Kako to misliš? – nakratko se zbunila.
– Pa svrha rješenja je da riješi problem. Koji problem kapsula rješava? – Ernest je bio uporan.
– Problem osjećaja.
– Kakav je to problem?
– Gajimo osjećaje koje ne želimo iskusiti i kojima nismo skloni, a ne možemo okusiti sreću nego na nekoliko sekundi.
– To nije problem – kratko je izjavio Ernest i vratio se pećnici i kolaču.
– Dobro, a što je po tebi problem?
– Nema ga!
– Kako to misliš?
– Tako kako sam rekao, nema problema! To je kao da misliš da je zelena najljepša boja i odlučiš sve vidjeti u nijansama zelene. Smiješno, Elena, apsurdno! Trebaju ti druge boje kako bi shvatila da je zelena najljepša, kako bi uživala u njezinu rijetkom pojavljivanju, kako bi je cijenila, razlikovala i promatrala s drugim bojama – govorio je dok je vadio svoj kolač iz pekača.
– Dobro, pa što ako je manje cijenimo ili vrednujemo ili pak u njoj manje uživamo? Zašto je problem ako nam ona postane normalan i uobičajen osjećaj? Zašto sreća mora biti nešto apstraktno?
– Elena, Elena! S tobom kao da više nema smisla razgovarati – govorio je odmahujući prema njoj – nisi trebala početi uzimati te kapsule.
– Tata, ne radim to kada tebe posjećujem, baš kao što smo se dogovorili, to trenutno ne djeluje na mene.
– Djeluje, djeluje … Samo ti to ne vidiš, ti to ne shvaćaš jer si otupjela. Ne znam što me više boli, to što ne možeš razmišljati kao prije ili što šopaš svoju djecu tim smećem.
– Tata, prestani.
– Neću. Ti više uopće ne komuniciraš kao prije, vidi se stvaranje bezličnosti u tebi, jedan od glavnih, ako ne i glavni problem kapsule. Nemaš motivacije, ne težiš ničemu jer ni sama ne znaš čemu bi težila kada ne znaš što te usrećuje. Nekad su ljudi imali motivaciju za ostvarenje cilja koji ih usrećuje, zato danas ne postižu ništa. Pa ne mogu ja biti jedini koji to vidi! – glasno je govorio lamatajući rukama.
– Barem smo sretni. Neki bi ljudi cijeli život radili na ostvarenju sreće i to nikada ne bi uspjeli postići.
– Da! To je život vrijedan življenja! Put, ne destinacija.
– Destinacija je razlog da kreneš na put.
– To je tako dok čovjek još nije svjestan pravih vrijednosti, tek na putu shvatiš da je svrha tvog putovanja bila pogrešna – počeo je rezati kolač na pladnju.
– Ne, nimalo. Ako je destinacija prava težnja, čovjek se ne može zadovoljiti samo napretkom ili djelomičnim uspjehom.
– Skrenuli smo s teme, to je ionako stara poslovica, ne vrijedi sada o tome razglabati, to bi moglo potrajati. Htio sam pojasniti gubitak. Ne samo mentalni gubitak, nego i fizički. Tuga, ljutnja, uzrujanost, to nam sve treba. Trebamo se tresti od straha, plakati dok nam oči ne iscure, gromovito vikati. Elena, kada su te posljednji put boljeli obrazi od smijanja?
– Ne znam.
– To je problem, eto, to trebaš riješiti – oblizao je nož nakon rezanja kolača.
– Dobro, ti i tvoje krajnosti, rasprava kojoj nikada nema kraja.
– Je li to dobro ili loše? – gledao ju je u oči i odložio nož u sudoper.
– Ne znam.
– Aha! – podignuo je prst u zrak.
– Što sada?
– Znaš li zašto ne znaš? Sada ću ti ja reći. Ne znaš jer je cilj da budeš neupućena i neznalica – došetao je do svog kolača i oslonio se jednom rukom o kuhinjsku ploču.
– Ovo doista postaje predivno.
– Mase se lakše kontrolira kada su doista mase nego individue koje su samo nahrupile u masu. Nitko neće znati razaznati dobro od lošega, upravo kao što si ti nesposobna to sada učiniti. Na taj način, nije bitno hoće li nam davati kašu, hoćemo li biti siromašni ili ćemo spavati u blatu. Mi se nećemo žaliti jer smo sretni. Sretni i bezlični. Vidiš li ovaj kolač, Elena? – pokazao je na kolač. – Mene to usrećuje. Mene usrećuje pečenje kolača i uživanje drugih u mojim jelima. To je dio moje osobnosti. Da uzimam kapsulu, usrećivala bi me kapsula, onda bi uzimanje kapsule bila moja osobnost. Svi ste isti! Svi ste samo bića koja traže kapsulu! Tako se kontrolira masa i dobiva vlast, vlast protiv koje se nitko nije sposoban buniti. Mnogo je lakše brinuti o proizvodnji i opskrbi kapsulom, nego o ekonomskom, gospodarskom, političkom i sličnim stanjima jedne zemlje. Kako li je prekrasno biti sada na vlasti. Ovo ja zovem neograničenom moći. Jedino još moraju održavati zdravstvo zbog ljudi poput moje malenkosti. Ljudi koji ne prihvaćaju kapsulu, koji shvaćaju ovakve ideje; žao mi je što se broj takvih sve više smanjuje. Nakon moje smrti, koja nije tako daleko, taj broj još će se smanjiti, a ti mene ne želiš slušati kako bi taj broj povećala. Ti, tvoja djeca i, jednog dana, djeca tvoje djece. Ovako ćeš, Elena, umrijeti sretna u jednoj kaljuži u kojoj će te pojesti insekti, kukci i gljivice. Samo kad ne bi uzimala tu glupu tvorevinu, kas bi bila moja bistra malena Elena, kao nekada!
– Prešao si granicu. Stvarno jesi. Sada osjećam ljutnju i bome nije ugodno, kako tvrdiš da jest! – krenula se mrštiti.
– Nisam to rekao… – rekao je i dalje stojeći pored kolača.
– Ne znam što si rekao! Meni je samo zvučalo kao da si puno naklapao i vrijeđao! Vidiš, da nemam kapsule, ne bih ti nikada ovo oprostila bez isprike.
– Ja se ne ispričavam za ono što mislim, ne ispričavam se zbog istine. Neka se istina ispriča zbog same sebe.
– Istina je relativna.
– Ispriku zbog ovoga nikada nećeš čuti.
– Vidiš, tata, bez kapsule ja se ovamo nikada ne bih vratila bez isprike. Sreća tvoja da mi kapsula pomaže da se vratim nakon tvojih uvreda.
– Sreća moja?! Elena, ako to što te neću vidjeti znači da nećeš uzimati to smeće, neka! Izađi onda, odmah! – odmahnuo je rukom i nastao je trenutak šutnje u kojem su se gledali bez riječi.
– Dobro, tata – Eleni su se zasuzile oči. – Ako bi ti radije tako… Neka onda bude kako ti želiš – odgovorila mu je tiho, okrenula se i izašla iz stana.
Ernest je ostao stajati u kuhinji pored svog kolača. Potom je napravio nekoliko koraka stegnuta srca i žila. S ogromnom boli u prsima zakoračio je iz kuhinje i počeo starački jecati.
– Što sam drugo mogao… – cvilio je gledajući u vrata.
Odšetao je ponovo do kuhinje mutna pogleda, vlažnih, vodenih, tužnih očiju. Došao je do kolača i bacio ga u smeće.
– O, Elena… Kako ću ja patiti radi tvoga život… Ti i ne znaš kako ću ja patiti – mumljao je promatrajući kolač u smeću .
***
Gospodin Ernest umro je nakon tri godine i nekoliko mjeseci, više nikada ne vidjevši Elenu. Elena je prestala uzimati kapsule za sreću, kao i cijela njezina obitelj. Gospodinu Ernestu na sprovod je došao doktor.
Marta Vukić, 3. e
Photo by @danilo.alvesd on Unsplash
