Budim se rano ujutro; ne mogu spavati. Pogled mi zastaje na prozoru. Vani je mrkli mrak, nema žive duše. Svake pete minute u satu prođe jedan spor auto u kojem je još samo jedna živa, ali iznutra ipak mrtva duša. Žuta svjetla obasjavaju ulicu. Samo jedna svjetiljka preko puta susjedine kuće ne svijetli, već je mjesecima nisu popravili. Kako sumoran početak dana. Sat otkuca šest, a za njim se oglasi i alarm. Sad bih već trebala ustati. Kada su mi jutra postala ovako siva? Osjećam se kao nasmiješeni slijepac u cirkusu. U posljednje mi vrijeme svaki dan nalikuje na prethodni.
Otrčim u kupaonicu prije ostalih ukućana. Voda počinje curiti iz pipe, kap po kap. Pljas! Sudaram se sa stvarnim svijetom. Pljas! Hladna voda obgrljuje mi lice kao što Mjesec grli Sunce kada se susretnu. Evo me, stigla sam. Podižem glavu prema ogledalu; netko me gleda. Smije se, oponaša me. Pitam se, odakle mi je poznata ova osoba? Gledam je, ona pogleda mene. Pomno joj promatram lice. Ugledam crvenu bubuljicu na njezinu bucmastom obrazu. Sad ju je sram; zacrvenila se. Osmijeh joj blijedi. Ugledam njezine sklopljene, umorne oči. Smeđe su. ‘Da su barem plave ili zelene’, pomislim. Prestaje se smijati. Nastavljam je gledati. Mala krivulja na području njezina trbuha zapela mi je za oči. Ona me gleda, lice joj je blijedo i prazno. Imam osjećaj kao da gledam u zid. Onda mi odgovara: ‘Ponekad zaželim uzeti kist u ruke i prepraviti se.’ Ostajem bez riječi, iako se ona sada njima koristi. Pokušavam ju vidjeti, no skriva se. Njezina vatra plamsa pa se polako gasi. Glas joj je stišan kao da joj netko rukom zatvara usta. Sama je. Okrenem glavu u stranu, ali sada je više nema. Prošetam se do sobe i otvorim ormar. Ovaj put gleda me iz nešto manjeg ogledala. Nasmiješim joj se dok joj tjeskoba obuzima tijelo. Posežem za uskim crnim trapericama, kada ona odjednom upita: ‘Sigurno ćeš to obući?’ Sada više nisam sigurna želim li obući ove traperice. Ruku usmjerim prema plavim trapezicama, kada čujem:’ Trapezice? Ne budi ozbiljna, pa smijat će ti se!’ Osjećam kako mi para izlazi iz ušiju. Zgrabim prvu stvar koju vidim i odlazim do ogledala. ‘Misliš da to možeš obući? Što ti misliš, tko si?’ ona se javlja iz kuta ogledala. Prestrašila me. Zašto ne bih smjela ovo nositi? Pogledam je u oči, ali ona brzo pogleda u stranu. Srami se, ne želi da je gledam. Polako odvraća pogled jer i sama zna da je pretjerala. U tom trenutku isti osjećaji prolaze nam kroz tijelo, srca nam lupaju u skladu. Otvara mi svoju ljusku, pokazuje mi biser. Ne mogu skrenuti pogled. Zašto mi ga prije nije pokazala? Ona gleda u mene i ja u nju. Neki kažu da gledanje osobi u oči otvara pogled na dušu. Po definiciji, duša je središte mišljenja, htijenja i osjećanja, samostalna bit čovjeka. Obje se zagledamo, pokušavajući je pronaći. Njezine smeđe oči, koje sam ranije opisala kao obične, sada imaju smisao dubine u sebi. U tom trenutku nije mi bitno ima li bubuljicu na obrazu ili savršene omjere, vidim samo nju. Vidim ju kroz sve nijanse smeđe. Vidi li ona isto što i ja? Imam li i ja slojeve smeđe u očima? Jesu li i moje oči približno lijepe kao njezine? Odjednom se nasmijala, a za njom i ja. Odnekle mi je poznat njezin smijeh, sigurna sam da sam ga već negdje čula. Slušati ju kako se smije podsjeća me na zagrljaje, na djetinjstvo. Ima nešto topline, nešto radosti i nevinosti u sebi. Osjećam se voljeno; želim da se i ona tako osjeća. Naš smijeh skladno putuje kroz kupaonicu sudarajući se sa zidovima. Nalik je na zvuk koji valovi proizvode kada udare o obalu, živ je. S vremenom polako nestaje kroz prozor. Netko pokuca da opere zube.
Trn-trn! Trznem se, alarm za šest ujutro oglasio se. Sada bih trebala ustati. Je li ovo sve bio samo san? Pogled mi pada na prozor kraj kreveta. Vani je mrak, žuta svjetla trepere. Svake pete minute u satu prođe jedan auto. Preko puta susjedine kuće stoji nepopravljena svjetiljka. Nabacim smiješak. U stanu je buka, no u mojim je ušima zaglušena. Sat otkucava sekunde moga postojanja, ali ja samo razmišljam o njoj. Otrčim do ogledala, no ona više nije tamo. Po prvi put u ogledalu vidim sebe. U glavi mi je propuh; rubovi moga lica polako oslikavaju osmijeh. Još uvijek je prigušeno mogu ćuti kroz sve nijanse smeđe. Nijedan dan više neće biti isti.
Kiara Blaić, 2. d
Photo by Ivan Lapyrin on Unsplash
