Posljednja kap kave. Onaj trenutak dok klizi niz šalicu u tako željna usta. I ne može biti sporija nego što jest. Taj se trenutak stopi s onim kada je kapljica već okušana. Onaj djelić sekunde kada konačno dotakne okusne pupoljke na jeziku nemilosrdno je preskočen, brži je od svjetlosti. Svi su najbolji trenutci takvi. Bez iznimke.
Što je sekunda? Hrvatska enciklopedija kaže ovako:
„Sekunda je definirana trajanjem 9 192 631 770 perioda zračenja što odgovara prijelazu između dviju hiperfinih razina osnovnoga stanja Cezijeva izotopa 133Cs koji se ne nalazi ni u kakvom vanjskom polju.“
Nešto jednostavno poput sekunde tako je komplicirano objašnjeno i potrebno je toliko sekundi da bi se pročitalo. I kako malom djetetu objasniti što je sekunda? „Pa vidiš, sine, to ti je trajanje od 9 192 631 770 perioda zračenja što odgovara prijelazu između dviju…“
Zašto ne bismo objasnili ovako: „Vidiš, sine, to ti je onoliko vremena koliko ti se čini da prođe od kada zaspiš do trenutka kada te ujutro budim.“
To su svi snovi kompaktno zapakirani u sekundu. Dovoljno je duga da se nekome tko ne obraća pozornost pri prelasku ceste spasi život, a ipak dovoljno kratka da se nešto nepovratno izgubi. Svatko ima nekoliko tona starih sekundi za kojima žali i pita se: „Što ako? Što bi bilo da nije baš tako bilo?“ Odavno su spakirane u vreće i bačene na tavan gdje skupljaju prašinu. Tu i tamo poželimo maknuti prašinu s njih, nazvati stare prijatelje, pokušati obnoviti odnose, obaviti onaj razgovor koji već predugo odgađamo. No baš tada uleti neki hitan posao ili zazvoni telefon i naprosto nemamo vremena, nemamo novih sekundi. Tako si barem govorimo.
Što je sekunda? Iskreno, ne znam, ali meni je sekunda posljednja kap kave i onaj trenutak kada sam ga posljednji put vidjela.
Ela Ivko, 2. a
Photo by Mike Kenneally on Unsplash
