Blink. Svjetlo. Kokoš se s iznenađenjem trgne. Mozak joj nije uspio u trenutku obraditi signal i uzeo si je nekoliko prilično dugih sekundi da bi odlučio što učiniti s tom informacijom, ostavljajući po strani ostale tjelesne aktivnosti. To je rezultiralo ispuštanjem teško pronađenog zrna iz kljuna. Kokoš odlučuje zanemariti svjetlost i nastavlja kupiti zrna. Skreće udesno. Opet svjetlo. Ovaj put duže svijetli, sve vrijeme dok kokoš hoda udesno. Dolazi do starog djelića klipa kukuruza s nekoliko slasnih zrna na njemu. Gosti se njime. Nastavlja kokodakati i gegati se uokolo. Svjetlo zasvijetli kad kokoš krene prema kutu dvorišta i, duboko u kokošjem umu, pojavi se misao da slijedi nešto dobro. Sasvim tanušna, jedva primjetna, no nezanemariva misao. U kutu dvorišta nalazi se ostatak onog klipa sa slasnim zrnima. Budući da je bio na neočekivanom mjestu, ostao je nezamijećen kljunovima drugih kokoši koje su i dalje čeprkale sjemenke među suhim vlatima trave. Tako kokoš bi naučena: svjetlost prethodi zadovoljstvu.
Sasvim neovisno o njoj, kokoš na drugom kraju dvorišta radila je isto što i sve druge: tražila zrnje kako bi zadovoljila potrebu za hranom. Nabasala je na komad stakla razbijenog prozorskog okna. Pogledala ga je i odgledala. Nastavila je kupiti zrnje. Što će jednoj kokoši prozor? Bilo bi prilično antropomorfno bezumno optuživati je za nezainteresiranost za prozor i pretpostaviti da će kokoš raditi nešto čemu ne vidi svrhu. Uzmite u obzir da evolucija nije kokoši obdarila znatiželjom i da sva bića djeluju kako bi zadovoljila svoje potrebe, prema informacijama koje imaju. Optuživanje bi bilo prilično licemjerno, zar ne? Kokoš nastavlja kljuckati zrnje.
Dolazi noć. Kokoši odlaze u kokošinjac. Noć je mračna, a kokoši mirišljave. Miris straha i slatkog mesa širi se zrakom poput otrova i dospijeva u lisičine nosnice. Velike oči prilagođene mraku obuhvaćaju noćni pejzaž koji se, obasjan mjesečinom, prostire pod njezinim oštrim pandžama. Osluškuje povjetarac i šuškanje perja i slame koje dopire iz kokošinjca. Pronalazi rupu u žičanoj ogradi, provlači se i staje pred kokošinjcem. Vlasnik nije u blizini, uši joj poručuju. Poput kraljevskog uhode ušulja se u kokošinjac, i, odabirući najveću kokoš, zariva joj zube u vrat. Otpor uskoro prestaje i jednakim se šaptom udaljuje u tamna šumska prostranstva.
Kokošima je ovaj ritual, premda bolan i zastrašujuć, uobičajen poput mukotrpnog kljuckanja sjemenki. Sviće nov dan i kljuckanje započinje. Noć, dan, noć, lisica, dan, noć. Dan. Na danjem svjetlu vidljiva je promjena. Kokoš koja vidi svjetlo postala je najveća. To slijedi iz svih onih sretnih i uspješnih pronalazaka hrane na koje ju je svjetlo navelo. Velika kokoš sada ponosno i sito stoji nasred dvorišta. Pogleda u smjeru jednog dijela dvorišta. Svjetlo zasvijetli. Kokoš krene u tom smjeru. Ne pronalazi osobitih hranjivih poslastica pred sobom, a svjetlo i dalje svijetli. Nabasa na razbijen prozor. Što će jednoj kokoši prozor? Svjetlo uporno svijetli. Kokoš kljucne prozor. Svjetlo zasvijetli jače. Kokoš uzme u kljun komad prozora. Svjetlo uporno svijetli. Spusti ga i svjetlo se ugasi. Uzme ga u kljun. Opet se upali. Napravi nekoliko koraka, svjetlo se postepeno pojačava. Kreće u smjeru kokošinjca. Svjetlo se još pojača. Poruka je bila jasna: donesi staklo do kokošinjca. Kokoš to učini i stavi ga ispred mjesta na kojem je spavala.
Tu se noć lisica ponovno otisnula u krvavi pohod. Prolazeći šapama kroz suhe vlati trave, poput tajanstvenog ratnika, dospjela je do kokoši. Odmjeri ih i namjeri se na najveću. No jao! Bol! Nešto što nije mogla vidjeti spriječilo ju je u prilaženju najvećoj kokoši. Zadovoljila se drugom najvećom i pokunjeno otapkala među šipražje.
Time je fenomen velike kokoši dovršen. Postojala je kokoš koja je dolazila do najbolje hrane, stoga je i najbolje živjela, i imala neshvatljivu moć odupiranja strašnom liku čudovišta u lisičjem krznu. Ostale su je kokoši cijenile i zavidile joj. Pijetao je najčešće svraćao do nje. Superiornost je bila neupitna.
No, zna li velika kokoš prozor? Znaju li i ostale kokoši, koje su neprestance kokodakale o dobrobitima tog neobičnog predmeta, uistinu prozor?
Izvan dvorišta, čovjek s prekidačem za svjetlo obrati se drugom čovjeku. Šefe, uspjeli smo riješiti kokošji život. U svakoj smo situaciji pronašli najbolju mogućnost za kokoš, ono što bi joj dalo najveće zadovoljenje potreba, čemu toliko teži. Što ćemo dalje?
Lucija Šegon, 3. a
12.01.2021.
Photo by Ani Adigyozalyan on Unsplash
