Dim se lijeno valjao iz ventilatora s jedne od pet strana trošne zgrade. Upitno je što se nalazilo na njezinim gornjim katovima, no u prizemlju, možemo biti sigurni, bio je izvor dima jer je ventilator cijevima bio spojen na taj splet prostorija. U biti, dim se kovitlao blizu stropa tog nesretnog prizemlja, kao da su gosti kafića koji se ondje nalazio netragom otišli prije nekoliko trenutaka. U biti, postoji cijeli splet zračnih struja koja ciklonama održava dim u stalnom kruženju, no uzmimo da čitatelj to ne zna, i smatra da su gosti pod sumnjivim okolnostima iščezli s lica Zemlje. Zapravo, zagledamo li se bolje kroz prozore mutne od izričitog dugotrajnog neodržavanja, primijetit ćemo siluetu, malo pokraj izvora dima.
Da, čini se da je izvor dima nije nedavno presušio. Možda su stropne ciklone samo izmišljotina, tko bi ga znao. Silueta, valjda čovjek, odmjereno je sparušio ostatak cigare u pepeljaru. Zrak, koji je donedavno lelujao u ritmu glazbe, sada je naprasno ispunjavao sve udubine prostora zaglušujućom tišinom. „Hmm…“ zamišljeno je proustio čovjek. Usredotočio se na lice trupla žene udaljeno nekoliko milimetara od njegova nosa. Bilo je zahtjevno jer su mu oči inače bile naviknute gledati na pristojnijim udaljenostima. Nakon nekoliko minuta promatranja, stavio je ruke u džepove i bez žurbe se ushodao po prostoriji. Ugođaj je bio baš kao u jeftinom kafiću. Jeftina rasvjeta, stropovi neprimjetno (samo u slučaju da ne gledate u tom smjeru) popucali od vlage, škripavi barski stolci… Ništa što prosječan građanin nije ponekad viđao. Gotovo se poskliznuo na proliveni sok brusnice neprivlačna izgleda, koje se loše plaćene konobarice nisu udostojile obrisati. Nije baš bio siguran što da radi s mrtvom ženom koja je ležala na podu. Netko ju je valjda morao ubiti, zar ne? Žene ne padaju tako često same mrtve. OH! Je li to…?! Potrčao je u susjednu prostoriju. Osjetio je nalet adrenalina. I malo dopamina, jer je mozak bio darežljiv. Ipak je uskoro Božić. Čini mu se da je vidio nekoga… Obišao je ogromno neukusno zrcalo i pogledao u natrpanu prostoriju neidentificirane namjene. Namještaj je bio prekriven trošnim navlakama od tkanine sa staromodnim cvjetićima i na svemu se uredno održavao primjetan sloj prašine. Taj je red narušavalo… AHA! Pa vidi ti to. To su tragovi! Netko je očito prolazio ovuda. Počeo ih je slijediti. Išla su u pokrajnju prostoriju. Prolazio je kao duh kroz ukletu kuću dok mu je kaput vijorio među četicama lebdeće prašine. Još jedna prostorija nepoznate namjene. Nikakav trag za koji bi se mogao uhvatiti. Bar je bilo prozora. Ulazio je prohladan zrak i postoji mogućnost da je baš on remetio podstropno strujanje, tko zna. Ogroman se val glazbe sručio na njega, dok je sve postajalo crno. Čini se da je striptiz bar, na koji je pogled pucao, u punom jeku. Vratio se gledanju i zatvorio prozor. Tako. Sada mu više neće smetati. Primijetio je nekakve tragove u prašini. Je li to netko ušao kroz prozor? To znači da je i morao otići nekuda… Slijedio je tragove. Čuo je šuštanje rukava i nogavica svoje odjeće, utišanu glazbu i zvukove prometa. Zapeo je za nešto. Naravno, po stoti si je put ponovio, nemoj slušati dok hodaš. Pogledao je gdje je stao. Uhh… Stresla ga je jeza. Na podu je ležala mrtva žena. Čini se da je uspio zapeti za njezinu glavu. No žene ne padaju mrtve samo tako, netko ju je morao ubiti. Razmislio je. Osim što je ovo kafić, to je i zalogajnica. A u zalogajnici prave sendviče. Za rezanje kruha potreban jr nož. Dakle, zasiguno u blizini mora biti nož kojim je počinjeno ubojstvo. Činilo se kao očito rješenje. A nakon što je ubojstvo počinjeno, vrlo je neučinkovito ostaviti oružje na mjestu zločina jer to su dodatni tragovi. Sada je zima i mnogo ljudi nosi jakne i kapute. Džep je idealno rješenje za skrivanje noža. Sve se zacrnilo i osjetio je stezanje svoje šake oko skliskog vrućeg noža. Da, čini se da ju je on ubio.
Nije bila ciklona, samo običan dim, ne brinite.
Lucija Šegon, 3. a
