U Godini čitanja kada posebno naglašavamo koliko je čitanje važno, u mjesecu travnju kada obilježavamo Međunarodni dan dječje knjige, Svjetski dan knjige i Noć knjige donosimo vam inspirativnu priču naše profesorice Sandre Markota Sever o jednoj posebnoj knjizi. Uživajte u čitanju!
Knjiga koji mi je promijenila život
Oduvijek sam voljela čitati. Smatram da su knjige prozori u druge svjetove, vremena i iskustva. Dobro štivo meni je kroz život uvijek bilo razbibriga, mudrost, odmak od svakodnevice, veselje, ali i utjeha.
Spletom okolnosti i povijesnih prilika, nakon mature i prvih uzbuna u Zagrebu, dok je rat već bjesnio diljem naše domovine, svoj sam studij sumorne i tužne 1991. započela u Njemačkoj. Svaki tjedan sam u najvećoj knjižari Hugendubel smještenoj na glavnom minhenskom trgu kupovala jednu knjigu, najčešće meni nepoznatih autora. Unutra bih zapisala mjesto i mjesec kada sam je nabavila.
Tako sam, posve slučajno, nabasala na knjigu spisateljice Isabel Allende. Naziv joj je bio „Kuća duhova“, a knjiga je autoričin prvijenac. Već sam od prve stranice bila očarana, a sa svakim sam poglavljem bivala sve više uvučena u vrtlog radnje i jedan potpuno drugačiji svijet.
Riječ je o romanu koji prati više generacije jedne obitelji, a prati put siromašnog Estebana Truebe koji je čvrsto naumio uspjeti u životu. Nakon smrti zaručnice iz bogate obitelje Del Valle, posvećuje se poslu na svom imanju ‘Las Tres Marías’ te kombinacijom truda, upornosti, ali i okrutnosti vrlo se brzo obogati i postaje gazda – patrón. Nakon nekoliko godina odluči se oženiti Clarom, mlađom sestrom svoje nekadašnje zaručnice Rose. Clara koja je od šoka nakon sestrine smrti zanijemjela, nakon devet godina postojane šutnje na svoj 19. rođendan objavi da će se udati za Estebana Truebu.
Clara je eterična plavuša koja ima izraženu intuiciju, telepatiju i šesto čulo te može predvidjeti događaje; razaznaje oko sebe duhove i ostavštinu umrlih te vibracije i energiju koju osobe oko nje odašilju. Ubrzo veliku kuću koju je Esteban sagradio za svoju suprugu nastanjuje mnoštvo ljudi; djeca, Estebanova sestra, posluga, a tu su i radnici na imanju te mnogi odličnici – stranci, bogati ulagači, političari koji posjećuju obitelj. Esteban u sebi nosi ogromni bijes i nezadovoljstva pa tiranizira sve oko sebe. Clara ga na sebi svojstven način smiruje te mudrost, utjehu i savjet traži od duhova, ali je također crpi i iz lokalnih priča, vjerovanja i mitova. Odlučuje da će početi zapisivati događaje, kako one obiteljske tako i prilike u svojoj domovini i svijetu. Clara će sitnim rukopisom ispisati mnoge bilježnice životnih bilješki pomoću kojih će njezina unuka Alba jednog dana rekonstruirati povijest svoje imućne građanske obitelji.
Roman ne prati samo obitelj Truebu već i povijest Čilea, uske, izdužene zemlje na kraju svijeta, finis terrae, države koja je neovisnost stekla 1818. godine. Nije posve jasno otkud potječe ime Čile – navodno riječ na nekom od indijanskih jezika znači galeb ili kraj svijeta ili zaljev ili…
Isabel Allende nećakinja je predsjednika Salvadora Allendea, uvjerenog ljevičara, marksista koji je 1970. tijesno pobijedio na izborima i postao predsjednik Čilea. Njegova vladavina označit će početak izuzetno traumatičnog razdoblja u povijesti te zemlje. Nakon tri godine vladavine koju su obilježili veliki gospodarski problemi i hiperinflacija, dijelovi visoko pozicioniranih oficira, predvođenih časnikom Augustom Pinochetom izvršit će vojni udar 11.9.1973. Teroristički napad 2001., takozvani „nine–eleven“ bacit će u zaborav činjenicu da je istog tog sudbonosnog datuma već jednom u prošlosti proliveno dosta krvi i suza. Nikad nije razjašnjeno je li Salvador Allende toga dana u La Monedi – predsjedničkoj palači – bio ubijen ili je počinio samoubojstvo. Tisuće ljudi su uhićeni, zatočeni na stadionu u Santiagu, mnogi su mučeni, oteti, nestali i ubijeni, a stotine tisuće ljudi otišlo je iz zemlje. Prema nekim izvorima, Čile je tijekom diktature navodno napustilo gotovo milijun ljudi. Sličnu sudbinu prošle su mnoge južnoameričke zemlje koje su tijekom svoje povijesti na čelu imale takozvane vojne hunte. Dok su neki zbog svog mišljenja i političkih uvjerenja prolazili nezamislive patnje, zemlja je uz pomoć SAD-a ostvarila velik gospodarski napredak. Vladavina Augusta Pinocheta, čiji je zaštitni znak bio brk, a metoda rješavanja političkih protivnika bacanje nepoćudnih iz helikoptera, okončana je 1989. kada su održani prvi slobodni izbori.
Isabel Allende, koja je po struci novinarka, napisala je svoj prvi roman u izgnanstvu u Venezueli. Objavljen je 1982., a nakon što su djelo odbile mnoge izdavačka kuće u Latinskoj Americi, objavila ga je izdavačka kuća Plaza y Janés iz Barcelone. Roman prati sagu četiri generacije obitelji Trueba, ali i povijest Čilea tematizirajući društvene nepravde, zločine, tiraniju, kazne, mačizam, traumatične događaje tijekom diktature. Kao svi veliki romani to je priča o ljubavi, mržnji, odanosti, hrabrosti, izdaji te svakodnevnoj borbi za život. Začetak nastanka je pismo koje je Isabel Allende u venezuelanskom izbjeglištvu primila od svog umirućeg 99-godišnjeg djeda iz Čilea.
Kuća duhova sigurno je osim obiteljske sage i tipičan ženski roman jer su upravo ženski likovi snažne žene koje se hrabro suprotstavljaju svim životnim nedaćama i bore za ono što smatraju važnim; svoju djecu, obitelj, ljubav, domovinu, uvjerenja. Glavne junakinje imaju različita imena kako ne bi došlo do pomutnje u obiteljskoj kronici zabilježenoj u Clarinim bilježnicama, no sva ženska imena simbolična su i vezana za svjetlost kao simbol za prosvjećenost, ali i senzibilnost, duhovnost i empatiju: Nívea (Snježna), Clara (Svijetla), Blanca (Bijela) i Alba (Zora).
Alba će torture u zatvoru za vrijeme diktature preživjeti zahvaljujući Clarinom nečujnom šapatu ohrabrenja i nade; ona će biti i ta koje će, osjećajući nov život u sebi, prekinuti niz nedjela i osvete iz prošlosti, oprostiti svima i okrenuti se budućnosti.
Bila sam očarana slikovitim i detaljnim opisima likova, događaja i krajolika koje je Allende prenijela čitateljima; kao da sam kroz stranice knjige mogla vidjeti pejzaže dalekog Čilea, osjetiti ljubavi i patnje likova, iz daljine čuti jedva čujne šapate duhova, prepoznati znakove opasnosti i zle slutnje, strahovati kako će se hrabre male žene suprotstaviti nasilju i omalovažavanju, omirisati arome jela koja nikad nisam kušala,
Roman Isabel Allende ubraja se u djela takozvanog Magičnog realizma, čiji je najznačajniji predstavnik u kontekstu Latinske Amerike nobelovac Gabriel García Márquez i njegovo epohalno djelo Sto godina samoće koja kroz generacije prati obitelj Buendía u mikrokozmosu sela Macondo, a stvarnost osim događaja čine i mitovi, legende autohtonog stanovništva, vjerovanja i praznovjerja, sve ono što tu kulturu čini posebnom i razlikuje je od one europske. Neki kritičari Isabel Allende smatraju da je Kuća duhova djelo koje sadrži snažne elemente kiča, ali o ukusima se, kao što znamo, ne raspravlja, jer je ljepota uvijek subjektivna i u oku promatrača. Zanimljivo je da mi neka druga djela iste autorice koja sam poslije pročitala ni izdaleka nisu bila toliko zanimljiva i inspirativna.
U meni je polako rasla, a onda i sazrela ideja da otputujem u Čile. Sveučilište u Münchenu ima jaku mrežu studentske razmjene i studenti odlaze na razmjene diljem svijeta, hospitiraju i samostalno drže nastavu, između ostalog i zahvaljujući i stipendiji institucije DAAD. Kao studentica iz države nečlanice Europske unije nisam imala pravo prijaviti se za stipendiju u okviru razmjene. No, ipak sam prihvatila izazov; trebalo mi je nekoliko mjeseci da organiziram sve detalje, a financijsku konstrukciju zatvorila sam pomoću honorara koje sam zaradila tijekom dugih ljetnih mjeseci, između ostalog i konobarenju u jednom restoranu te zahvaljujući svojim roditeljima. Sada, kada sam i sama majka, ne mogu ni zamisliti kroz koje su dvojbe i strahove prolazili moji roditelji.
U Santiagu, gradu punom visokih staklenih nebodera, okruženom Andama, hospitirala sam na Universidad Metropolitana de Ciencias de la Educación, a stanovala kod obitelji čija kći je samo nekoliko dana starija od mene. S tom djevojkom, Carolinom Álvarez López sam i dalje u kontaktu. I tako sam se zbog jedne knjige našla na drugom kraju svijetu, iz ljeta sam stigla u zimu te upoznala zemlju Pabla Nerude i Gabriele Mistral, čudila se društvenim razlikama, upoznala različite ljude, drugačije običaje, neobična jela, naučila španjolski te spoznala i neke istine o sebi. U Čile je u nekoliko valova emigriralo dosta Hrvata, o čemu svjedoči i Estadio Croata u Santiagu gdje Čileanci čiji su pradjedovi i prabake stigli iz Hrvatske plešu folklor i uče hrvatski, a živo se sjećam da sam zajedno s cijelom obitelji Álvarez to ljeto 1995. gledala i izbor za miss Čilea. Pobijedila je Tonka Tomicic Petric, naravno, hrvatskog podrijetla.
Čileanci su otvoreni i simpatični ljudi i zaista su me srdačno prihvatili, no bila sam svjesna da sam posjetila duboko podijeljenu zemlju jer su primjerice neki profesori odani režimu napredovali tijekom diktature dok su se neki tek nedavno vratili iz emigracije. Puno je anegdota i lijepih priča te sam u četiri mjeseca koje sam provela u Južnoj Americi bila čak i na dvije svadbe; na jednoj – u lučkom gradu Valparaísu, bend na pozornici čak me je i pozdravio kao gošću iz daleke, ali prijateljske Hrvatske. U Čileu se ne propušta prilika da se zapleše salsa ili merengue, primjerice povodom dječjeg rođendana, hot-dog se jede s nadjevom od avokada, muškarci su kavaliri, Luis Miguel je tada bio zvijezda latino-glazbe, a na radiju su se često puštale španjolske inačice poznatih rock hitova, primjerice od grupe Gun’s’Roses. Bilo je lijepo biti među višim ženama gdje god se pojaviš, a dobivala sam i mnogo komplimenata za svoj egzotičan (?) izgled.
Roman Kuća duhova ekraniziran je 1993., a režirao ga je Bille August. Film nikada nisam pogledala, bojala sam se da ne uništi moju romantičnu viziju romana. Claru je glumila Meryl Streep, uz koju je vezana jedna druga anegdota, a cijela glumačka postava bila je glumački izuzetno jaka, tadašnja A klasa Hollywooda.
Oduvijek sam voljela čitati. Smatram da su knjige, kao i putovanja, prozori u druge svjetove, vremena i iskustva. Čitaj i ti!
