Svako jutro, budi me nježna sunčeva zraka, igra mi se po licu i škaklja kapke dok se ne otvore. Miris toplog, skupog čaja, tosta i cvijeća miluje mi nosnice i znam da me na stolu od ebanovine čeka dobro napravljen doručak, zasigurno spremljen s mnoštvom ljubavi.
Ne sjećam se kada sam zadnji put prospavala noć. Gotovo ih više i ne razaznajem, noć i dan. Uvijek je mrak zbog tih gustih oblaka pa se plavetnilo neba niti ne nazire. Bolnih očiju i omamljena umorom, po deseti put provjeravam napuknut sat i ustajem. Jutro je.
Blago protrljam oči i zagledam se u prizor iza otvorenih vrata balkona. Sunce izlazi, ptice pjevaju proljetnu pjesmu i kafići se otvaraju za ljubitelje jutarnje, svježe kave. Vjetar pirka i pleše kroz drveće, šušteći zaigrano.
Mutna kiša lupa po prozorima i bespomoćno promatram kapi kako cure sa stropa u nekoliko starih kanti. Ponekad poželim uhvatiti koju ustima, no na samu pomisao, vjerojatno smrtonosne, otrovnosti te vode, suzdržim se.
Sjednem na rub kreveta i prebacim sjajnu, gustu kosu boje meda s jednog ramena na drugo, spuštajući stopala na mekan, najlonski tepih. Na vratima se pojavi on, osmijehom od uha do uha, te sjeda do mene i poljubi otkriveni dio moga vrata. Raj. Samo nas dvoje i naša besprijekorna kuća.
Osvrnem se oko sebe i opazim masnu mrlju na pločicama kuhinje pa zavežem kosu, prerano osijedjelu zbog stresa, i bacim se na posao. Pažljivo izbjegavajući usnula tijela ostalih stanovnika što su se rasula po podu, drhtavom rukom primam spužvicu i razrijeđeni deterdžent.
Premjestimo se za stol pun ukusne
hrane i cvijeća poput orhideja i mjesečeva cvijeta. Dok nam točim Da Hong Pao
čaj, on namješta glazbu na zlaćanom gramofonu. Promeškolji se u stolcu nasuprot
mene i zagleda u električni kalendar na mramornom zidu.
“Što je?” upitam.
Ispirući spužvicu od masti, na stolu ugledam kruh, tvrd kao kamen i ustajao. Primam ga u jednu ruku te drugom, tupim nožem, počinjem strugati plijesan. Što više gulim, sve mi je više jasno da danas neću jesti – moram misliti na malene, na starije, na bolesne. Računaju na mene.
Ne odgovori mi odmah. Ne razumijem što ga smeta. Imamo baš sve i nikakvu odgovornost!
“Jesi li znala da je danas četvrta godišnjica? Četiri godine od…”
“Nisam! Baš lijepo.”
Na ove riječi, razrogači oči i ispusti srebrnu vilicu iz ruke. “Zar se ne osjećaš niti barem malo krivo?”
“Zašto bih se osjećala krivo?”
“Svi ti ljudi! Mi se utapamo u slavi, razbacujemo novcem – novcem zarađenim na njihovoj smrti, a ti se ne osjećaš loše?”
Protrljam lice rukama i zapalim cigaretu, staru i vlažnu. Parket škripi svakim korakom zbog čega se niti najmanje ne začudim kada se svi probude. Četvero staraca, troje djece i ja, u stanu od pedeset kvadrata, slušamo jutarnji radio s lošim signalom. Skupimo se na poderane jastuke na podu, dijelimo kruh i pričamo dok u pozadini svira ista glazba od prije pet godina ili više.
“Pa to nam je bila jedina opcija. Ta cjepiva je bilo malo, neki su morali umrijeti,” nastavim mirno nanositi maslac na žemlju.
Hrana se hladi, a on, zbog prevelike strasti, pljucka po njoj. “Izbacili smo ih iz gradova, podigli zidove, uzeli njihov novac! Ostavili smo ih vani da se zaraze i umru bez njege!”
“Da nismo žrtvovali neke ljude tada, misliš li stvarno da bi danas, u 2025., živjeli dobro kao sad?” kažem, a on utihne. “Virus bi se nastavio širiti, ekonomija bi propala, svi bi živjeli u jadu. Je li to stvarno vrijedno toga da sa sigurnošću možemo reći da smo na kraju čak ostali moralno korektni?”
Voditelj radio stanice najavljuje četiri godine od najkontroverznijeg svjetskog glasanja u povijesti čovječanstva. Zbog manjka cjepiva protiv virusa, neki su odbacili svoju ljudskost i odabrali pogubiti tri četvrtine ljudskog roda kako bi preživjeli samo oni dovoljno imućni da otplate cjepivo. Ipak, većina je prevladala i podarila nam život – nimalo raskošan, ali život.
Šutke pilji u mene, a zatim u pod. Nije bio prvi koji me osuđivao zbog moga stava i neće biti niti zadnji.
“Da smo posustali, da je glasanje propalo, nitko ne bi bio sretan. Popravili smo ekonomiju, zaustavili smo pandemiju, čak se i priroda umirila od velikog smanjenja prometa. Spasili smo svijet. Shvati to.”
Znam da je to kraj ovog razgovora. Također znam da noćas idem u krevet sama, a da se ujutro budim, još jednom, kao udovica. Jedan za drugim, prijatelji, ljubavnici, obitelj, svi su oni slabi i bježe sami od sebe i svoje odluke.
Sklopim oči i nagnem glavu unazad od premorenosti, duboko udahnem i osjetim vruću, dječju ruku na bedru. Pričekam da mi se maglovit vid pročisti pa pogledam sve oko sebe. Nema ni plijesni, ni kanti vode, ni masnih mrlji, sve dok su oni oko mene. I ne mogu se ne nasmijati. Ne mogu biti nesretna s njima.
A ja, ja se uvjeravam da sam sretna,
Ja sam sretna,
iako imam sve,
iako nemam ništa,
jer sam sama.
jer nisam sama.
Zoe je ovom pričom postala finalistica Festivala europske kratke priče za mlade 2020.
