Je li i u vašim glavama ništavilo?
Ništa, čuvstva, pa ništa.
Kao stranac stojim
pred zidom sivim i ne vidim
ništa, osim te sjetne boje.
I srce je već dugo plavo,
tek zakuca dvaput,
da pokaže da još je tu.
Kako da pišem o ljubavi,
o kakvoj samo sanjam?
O graditeljici svjetova,
oplemenjačicom ljudskih duša,
prodornoj biološkoj sili
poput proljeća koje ne prolazi.
U osami čekam njenu svjetlost,
te već stranac u meni
osjeća iza sebe miris procvjetale trešnje
i aromu
gorke mu kave.
Luka
Hobor, 4. C
