Zemlja
Mama, je li Zemlja naša?
Ne, dušo, mi smo njezini…
Gledala sam jednom kamenje poslagano u krug.
Bilo ih je dvadeset i četiri.
Svaki od njih jedna je od boli koju zadajemo Zemlji.
Mi ne želimo mir.
Mi želimo vlast i kontrolu.
Želimo aute i tvornice.
Želimo smeće i život zarobljen u jednokratnoj plastici.
Gledala sam jednom plamen kako gori.
Bio je samo jedan.
Crvena, plava, narančasta. Crna.
Postali smo opasan virus koji koristi
Životni mehanizam zasad nesvjesne stanice.
Kapamo otrovne suze u vlastitu čašu
I odbijamo gledati u nebo.
Uvučeni u sebe, orobljeni slušalicama
I zaslijepljeni ekranima.
Uskoro spaljeni spavajući na krevetu
Smeća našeg svagdašnjeg.
Zeleni Čaj, 4.r.
