Tlo
Spavam tamo negdje, gdje susreću se dan i noć. Ležim na kamenu, umotana u zeleno perje.
Ruke su mi hladne, koža siva. Oči još uvijek zelene.
Kad dan i noć razmijene stisak ruke, zaspem na trenutak. Beskrajno malen. Ipak zauvijek osuđen na postojanje, na vrtnju u krug, na povratak k meni.
Budim se s prvom sljedećom udahnutom misli. Miris djeteline u nosnicama, samo tlo, golo tlo pod prstima.
Ne osjećam ono na čemu ležim, samo osjećam svoju kožu, svoja pluća.
Možda je dan, možda je noć, no moj je sat budan. Toliko se zvukova izmijenilo da je sve sada saliveno u jednu boju. Sat tiho i pravilno udara takt. Slušam. Hoće li preskočiti koji udarac, poput uplašenog srca?
Ustajem s kamena, podižem haljinu s rahlog tla. Vraćam se k svijesti obasjana zrakama glazbe. Plešem na melodiju jednog prošlog života.
Zeleni Čaj, 4.r.
