Sažvakano djetinjstvo
Da ju pokupim? Da. Ne. Da, naravno. Ne, ne budi sluga vlastite prestroge savjesti.
Apsurdno je uopće o tome i govoriti, ali mučio me odavno neki osjećaj pretjerane odgovornosti kad se radilo o čistoći pločnika. Kao i svakoga, roditelji su me učili da skupljam sve što mi ispadne – bilo to nešto što je moje i što će mi trebati, kao recimo paket maramica, bilo to neko smeće, kao recimo račun iz trgovine. Čuvamo zeleni grad, nek’ nam je sve čisto. I toga sam se pridržavala. Ponekad bih ulazeći u tramvaj ispustila kakvu glupost na pločnik te je u krajnjoj žurbi ostavila da tamo leži. Zvuk zatvaranja vrata ostavljao je krajnje čudan osjećaj u mojoj nutrini. Zašto sam mislila da je toliki grijeh baciti (slučajno) nešto na pod?
Kako došlo, tako i otišlo. Morat će jednom to smeće napustiti pločnik. Cijelo svoje rano djetinjstvo provela sam promatrajući promjene u prirodi. Lišće na granama. Kupine u grmu. Dlaku mačaka. Led u lokvama. Znala sam sjediti satima i promatrati nešto pitajući se promatra li ta stvar također nas. Stol iza kuće gledalo je i moju baku kad je bila kao ja sada. Stari, hrastov stol. Taj obrat cjelokupne ideje i misao da su stvari ono što je trajno i donekle stalno, a da smo mi ljudi ono što prolazi bila mi je toliko bizarna, a opet se činila toliko istinitom.
Kad sam saznala da se selimo u grad, znala sam što će mi najviše nedostajati. Ipak, gotovo se ništa nije promijenilo. Tu je svoje prste imala ona ista misao koja je djelovala utješno na moje tinjajuće tjeskobe koje su se pojavljivale cijelo djetinjstvo: “Dok pristupam stvarima isto i dok želim biti ista, nema razloga za strah od promjene“. Drveće i kupine uskoro je zamijenilo otpalo lišće u parku, ulična lampa i odbačeni papirići uz rub ceste. Svaki sam se dan na putu do škole pitala što su sve proživjeli od zadnjeg susreta. Koji im je vjetar dirigirao? Je li ih kiša jako smočila? Je li ih neki poslovan čovjek natjerao da svjedoče njegovoj svađi s kolegom? Imalo je to dakako i svoju mračnu stranu: ponekad bih se osjećala kao da sam okružena s beskonačno mnogo malih kamera koje brižno snimaju sve što se događa oko njih iz svih kutova.
Vratimo se, na sam početak priče. Dakle, slučajno mi je ispala iz usta kad sam smijući se ušla u vlak za Toulouse. Ravno na tračnicu. Kasnila sam u školu i ulagala veliku energiju tek probuđenog mozga u organizaciju svih stvari koje sam imala po rukama: torbe, šalice kave za van i maramice. Za koordinaciju žvakanja nažalost nije bilo ostalo mjesta. Bila sam upravo srela starog poštara Frederica koji je dao pozdraviti tatu i natjerao me da se prisjetim jedne zgode iz davnih dana. Taj osmijeh s vremenskim odmakom koji izazivaju stara sjećanja ne može se usporediti ni s čim sadašnjim, stvarnim. A još je bolje to što ga uvijek imamo negdje tu, kod sebe. I prizovemo ga upomoć kad god nam zatreba.
Žvaka od borovnice, zapravo dosta odvratna okusa. Vjerojatno sam ju žvakala samo iz nervoze. I bolje je da sam je se riješila.
Imam svoje mjesto u vlaku. Uvijek se osjećam izgubljeno i pomalo iziritirano kad vidim da mi ga je netko drugi zauzeo, čak osjetim i svojevrstan bijes. Tada radije stojim pored svoga mjesta, ostanem na nogama cijelu vožnju, umjesto da priznam poraz ugnjezdivši se na nekom drugom mjestu. Mjesto pod suncem je jedno. Pored protupožarnog aparata, stakla s uputama za evakuaciju i ogrebanim naslonom. Prati me i dio je mene. Svatko tko sjedne na nju na neki način ulazi u moj život, prekida njen doživljaj i tjera me da se svaki put pitam što se dogodilo dok nisam bila ovdje. Što se vidi s prozora moje sobe dok nisam tamo sa šalicom čaja? Zasvijetli li lapma koji put eto onako, iz obijesti? Što je list u parku vidio sat prije nego što sam ga nerazmišljajući ugazila?
Mjesto me čekalo. Vlak je krenuo. Začula sam jeziv zvuk. Žvaka. Da se vratim?
Bila je već pregažena.
Sjetila sam se ljeta u trećem razredu kad je Marianne došla prespavati kod mene. Vrućina, miris sijena i komarci. Pekle smo palačinke, a onda se odlučile natjecati u puhanju balona od žvaki. Mislim da ih je ugurala u sebe dvadeset i tri. Ne sjećam se, ali znam da je vodila dnevnik u to vrijeme, pa ju mogu pitati. Tad mi je iznijela svoju teoriju o kemijskim i fizikalnim svojstvima žvake. „Znaš, Eloïse, žvake su tako fora jer uvijek ostaju iste. Izvadiš je iz usta, razvlačiš po prstima, ostaje, vraća se. Od vode otvrdne, a od hrane se razmekša. To mi je zanimljivo. “ Tko bi rekao da će se Marianne doista pokazati kao Marie Curie junior. Krenula je odlučno i s jasnim ciljem. Želim joj svu sreću. A gdje sam ja? Što je u nama toliko različito da neki misle o fizici, a neki o žvakama? Evolucijo, gdje smo prekinuli spone, zašto smo se tako razdvojili?
Dr. Marianne bi joj vjerojatno dala dobru prognozu. Još će živjeti, na tračnicama. Prijeći će još vlakovi i vlakovi preko nje, držat će se, težit će prvotnoj ravnoteži. Neutralizitat će vanjsko. Lijepiti. Povezivati i sve podrediti sebi, pronaći svoju korist. No, bit će ipak prilagodljiva. Kiša će ju ojačati. A ja znam da je uvijek ispod mene, da će biti tu sve dok budem sjedala na ovaj vlak. TER 238. Promatrati sve. Moje sjedalo i moja žvaka. Uvijek spremna na bijeg. Uvijek spremna na bolje. Uvijek budna promatrati sve oko sebe. S vremenom će pocrnjeti, no tada ni mene neće više biti. Bit ću daleko od Montberona, daleko, negdje tamo… Ako se dovoljno ohrabrim…
Zeleni Čaj, 4. r.
