Svrha života. To je ono bezvremensko filozofsko pitanje koje svi postavljaju, ali ne trude se baš odgovoriti jer ih zapravo nije briga. Jer u stvari, hoćemo li ikada imati jedan univerzalni odgovor? I čak kad bismo ga našli, bi li nam uopće išta značio?
Činjenica je da mi znamo odgovor na oba ova pitanja – ne i ne. Međutim, možemo pretpostaviti da su odgovori na oba pitanja „da“. Da jedna osoba definitivno sazna da je jedina prava svrha života štovati Garfielda, koji samo spava u Zemljinoj kori, a probudit će se čim ogladni, i ništa neće moći utažiti njegovu beskonačnu glad osim lazanja. Tko bi mu vjerovao? Svi bi mislili da je skrenuo, iako ideja nema ništa manje smisla od svemogućeg čovjeka na nebu koji nas je htio ubiti jer nismo radili sve onako kao što nam je On rekao. Hoću reći, svaka osoba je sebi stvorila svoju stvarnost koja, možda objektivno pogrešna, najbolje opisuje svijet koji je ona voljna prihvatiti. I upravo zbog toga, kad bismo odgovor, apsolutno ništa ne bi se promijenilo. Svijet je sasvim dobro funkcionirao do sada (to baš nije potpuno točno, ali zanemarit ćemo to jer je ovo pogodno). Ljudima nije stalo do objektivne istine. To se itekako može primijeniti na etiku. Aristotel vjeruje u eudaimoniju, Nietzsche (otprilike) ne vjeruje ni u što, Kant vjeruje u razum i logiku… Tu imamo tu riječ – vjerovati. Ona sama po sebi signalizira subjektivnost. Niti jedan filozof ne mora biti u pravu. Ili svi mogu biti u pravu.
Na kraju se zaključak svodi na sljedeće – koliko god mislili da želimo crvenu pilulu, odbijamo si priznati da smo već odabrali plavu. Već znamo što nam je činiti. Ne trebamo razbijati glavu tražeći odgovore. Pogotovo zato što nam se vjerojatno ne bi svidjeli. H. P. Lovecraft započinje knjigu „Call of Cthulhu“ rečenicom: „We live on a placid island of ignorance in the midst of black seas of infinity, and it was not meant that we should voyage far.“ Što je htio reći? U osnovi, neznanje je blagoslov. Budite sretni što niste svjesni istine.
Sven Leo Kupres, 4. e
