Plima
Ostajala bih sjediti uz obalu i tako bi mi prolazila cijela poslijepodneva. Čim bismo završili s obredom i čim bi mi otac rekao da se odem odmoriti, spustila bih se niz strmu liticu do dobro skrivene morske obale. Ta se obala zapravo mogla nazvati i nekom vrstom plaže, no ipak, tamo se nitko osim mene i još nekoliko ptica nije kupao. Plaža je mjesto gdje se kupaš, tako su me barem učili. Što je more uz nju hladnije, i što se više stvorenja tamo kupa, to je prikladnije to mjesto nazivati plažom. Ova je obala s vremenom postala moje tajno mjesto – mjesto istraživanja, razmišljanja, filtriranja pijeska i zamišljanja prošlosti…
„More ga je rodilo“,rečenica je koju ponavljamo svaki put kad nam stigne prinova. U sumrak nosimo dijete na obalu, stavljamo glavom okrenuto prema valovima koji napadaju i čekamo da ga blagoslove. Tad doista postaje dijete plime. Čim mu naraste kosa, morske mu se travke i alge počinju same zaplitati u nju, što je drugi znak blagoslova. Na njemu je samo da ih spriječi da ispadnu. Kad alga jednom padne na tlo, gotovo je.
Ujutro je oseka, a popodne dolazi plima. To su mi govorili otkad smo počeli zajedno preskakati klifove i odlaziti na more. Pitala sam ih zašto je tomu tako, zanimalo me zašto se more povlači, zanimalo me kakvog to smisla ima. „Zato da bi moglo opet doći, da bi moglo postati veliko i snažno“, rekli bi mi. „Nadire li more u jednom dahu, onako, iznenada?“ upitala bih tada. „Da, upravo tako. Popodne, dok se mi skrivamo u kućicama od naleta zapadnih vjetrova, more odjednom doleti i zabije se u obalu. Kad bismo mogli gledati dolje s klifa, vidjeli bismo ogromne planine mora pokrivene sniježnobijelom pjenom“, rekla mi je majka, „To zovemo Ponovni dolazak mora.“ Zanimalo me mogu li ga ipak nekako vidjeti; smijem li izaći i krenuti u borbu sa zapadnim vjetrom kako bih svjedočila Ponovnom dolasku mora. „Možeš ići dolje i čekati more, no ono neće doći kad ga gledaš. Koliko god je silno, boji te se“, rekao je otac.
Od toga sam se dana svakog popodneva iskradala i odlazila promatrati more. Sjela bih na najniži klif koji je bio skroz dolje na plaži. Morska je razina još uvijek bila niska. Alge su lelujale mirno, plivajući u nasumičnim smjerovima. Neke su ležale jadne i osušene na obali, čekajući da ih more ponovno oživi u svom silovitom naletu. Sjedila sam i promatrala prazninu iza horizonta. U jednom bih trenutku obično trepnula. Jesam li spavala? More je bilo tu. Plima. Bilo je zapjenjeno kao da je ovoga trenutka udarilo o granit. Propustila sam njegov dolazak. Ne! Neka posve sporedna razmišljanja i zaokupljenost pejzažem su me zarobili poput morske trave i spriječili da vidim razbijanje valova. More je očito znalo iskoristiti trenutak.
Nakon više neuspjelih pokušaja, odlučila sam tome drukčije pristupiti. Ovoga sam puta ostavila klif. Stala sam umjesto toga tik uz rub mora i čekala. Čekala da me udari, odnese i zabije u stijenu. Neću sve ostaviti očima, kad su me već toliko puta uvjerile u razne iluzije. Osjetit ću sol i vodu, na vlastitoj koži.
Stopala su mi nakon nekog vremena postala hladna, a zatim i mokra. Mora da sam se slučajno pomakla prema naprijed ili utonula u pijesak. Vratila sam se na mjesto na kojem sam prije stajala. Shvatila sam da opet buljim negdje, u daljinu. Noge su mi se opet smočile. Napravila sam korak natrag. Još malo. I opet. I opet. Zašto nisam sposobna stajati na jednom mjestu?!
Glava mi je odjednom udarila o nešto tvrdo. Instinktivno sam počela tražiti rukama iza sebe. Bila sam zabijena uz klif. Gotovo prignječena. Plaže nije bilo – more se skroz podiglo. Nije bilo ni pjene, ni vala, ni snage. More je bilo mirno i lagano se sjajilo na kasnopopodnevnom suncu. Noge su mi bile uronjene do koljena. Nije mi bilo hladno.
Navečer, kad sam se osušila i sjela uz svijeću, zapisala sam: „Polako i svjesno, kao što rastu biljke i kao što se oblikuju stijene, nadire i plima. Bez sile, bez žurbe, bez naleta – prateći mjesec i krug života.“
Zeleni Čaj
