PJESMA BR. 1
Pješčani kristali ubrzano cure
i slušam nadmetanje i njihove tajne dok
kroz prostore svemira beznačajno jure.
Kaktus na hrapavom jeziku sjedi
dok žarko sunce moje ime vrišti,
koža mi postaje kocka leda što lagano blijedi.
Od toplog sna beznađa svoje vjeđe odvlačim,
rukama nadu pokušavam dohvatiti,
ali jedino pijesak kroz prste provlačim.
Leći ću ovdje na trenutak samo i upiti boje malo.
A zatim okrenuti taj sat, stakleni svijet,
još jednom bar polagano.
PJESMA BR. 3
Gledam u sjenu, oblikovanu mrlju,
u gustoću krvave magle sutona.
Više ne čujem smijeh odbjeglog djeteta,
sad obavijenog neprozirne tame krilima.
Tko će se usuditi dalje otići,
ono ili moja ohola narav u suzama.
Ispirem srce u prljavoj vodi i gledam u dijete,
gledam i ne prepoznajem sebe.
PJESMA BR. 4
Zar je ponovno moralo svanuti?
Još jednom smrt mi se uspjela sakriti.
Sobom se širi miris borovine,
a srce mi se raspada na polovine.
Naziru se pahulje kako padaju,
a nestaje mi duša u boli zagrljaju.
I vjetar već jako udara,
dok život mi tijelo umara.
Vani oluja uzima maha,
ostajem polako bez daha.
PJESMA BR. 6
Kroz prigušeno svjetlo ulične petrolejke,
u hladnom zagrljaju vlastite sjene,
nazire se kugla omotana perjem.
A ispod tog perja prljava i blatna,
krije se gotovo posve prozirna bjelina
pa je ovoj gorčini tame, ta stvar nepoznata.
I taj prizor nečija cipela omete,
i od laganog udarca ona kao cvijet uvene,
i rastvori se s krilima anđela stvorenje.
S tla ju je pridigao i na dlanu promatrao
dok strah s perjem kroz prste je preplitao,
i iz sveg bi glasa vikao da je glasa imao.
I čemer se kroz zrak s tugom rasplesao,
a njegovo srce se od žalosti rasplamsalo
jer u tom staklenom oku sad sebe je gledao.
I boljelo ga je što to tijelo više nikada neće,
više nikada neće biti toplo niti u zraku,
što to srce više nikada čuti se neće.
Odsječenih nogu s teškim okovima u grudima,
gleda ju kako u vječnost leti sa srebrenim krilima,
a suza, malenoj grudi od ptice, prsa je ukrasila.
Ana Marić, 4.a
