Grad Zločin
Grad.
Najveća čovjekova tvorevina
i najveći zločin nad prirodom.
Grad koji proždrljivo proždire zelene površine,
krade djeci igrališta, a ljudima parkove,
koji uvijek malu kućicu mijenja za veću,
koji nepravilne linije prirode
preobražava u stroge geometrijske oblike.
Jel čuješ cvrkut ptica, jel vidiš bubamaru u travi
jel osjetiš miris cvijeća?
Čujem škripanje tramvaja, vidim nepregledne kolone automobila,
osjetim smrad pretrpanih kontejnera.
Nekad je tu tekao potok kojeg su grlile livade,
a sada visoke zgrade kradu ljudima sunce,
a starim koritom teče rijeka automobila.
Nepoznati susjedi ne govore jedno drugom dobar dan,
oni se ne smiješe jer im ništa nije smiješno,
sjena stresa u očima, grč na zabrinutom licu,
tijela im neumorno jure za vremenom.
Kad ga na tren uhvate, pobjegnu
i poklone si mirise i zvukove prirode,
a onda se opet vraćaju u svoj Grad Zločin,
grad bez duše i sužene svijesti.
Kad ih jednom ne bude, beton i metal će ostati,
za neke nove ljude,
koji će trčati za vremenom u hladu visokih zgrada.
Ako će i nositi osmjeh na licu,
nećemo ga vidjeti ispod zaštitne maske
jer Grad Zločin uništava svoje stanovnike.
Lorena Ivanković, 2.A
