Čovjek sam, ništa ljudsko nije mi strano
Terencijeva izreka živi već 23 stoljeća. On otvoreno priznaje da ima sve mane svojstvene čovjeku. Svi ih imamo, samo su neki toga svjesni, a neki nisu. Jedna latinska poslovica kaže da je prava vrlina biti bez mane, no je li to moguće? To nije ljudski, jer ljudski je griješiti. Čovjek nije savršeno biće, a samoljublje je najopasniji saveznik jer nam priječi da se suočimo s vlastitim nesavršenostima.
Svatko od nas osjetio je i ljubav i mržnju, u nečemu bio mudar, u nečemu glup. U nekim smo područjima radoznali, u drugima ograničeni i s predrasudama, u jednom danu možemo biti i optimistični i pesimistični, prema nečemu iskazivati i vjeru i sumnju. Neki će naše postupanje okarakterizirati kao hrabrost, drugi kao ludost, neki će u nama vidjeti velikodušnost, a drugi sebičnost. Pažljive osobe u jednom trenu mogu postati nemilosrdne, oni tolerantni mogu bar jednom u životu nekoga diskriminirati i imati predrasude. Skloni smo opraštanju, ali se ponekad u nama javi zrnce osvetoljubivosti, znamo da smo zahvalni, ali ipak ponekad kritiziramo. Pošteni smo, ali ponekad varamo, disciplinirani smo, ali znamo izgubiti osjećaj za mjeru. Danas smo organizirani, a sutra kaotični. Inicijativa ponekad ustupi mjesto inerciji, mirnoća agresiji, no to ne znači da smo mi prvo ili drugo, mi smo ljudi, i ovakvi i onakvi. Težimo vrlinama, savršenstvu, želimo biti bolji nego što jesmo, ali se u toj težnji ponekad izgubimo. Život svakodnevno pred nas stavlja izazove, ako ih savladamo, uspješni smo, što smo uspješniji, to smo sretniji kao ljudi jer smo se ostvarili. Ne treba se ni precjenjivati, ni podcjenjivati, realna slika o nama samima najviše će nam pomoći na tom putu. Nekima je put do vrline duži, nekima kraći, no sve je to za ljude jer „ništa ljudsko nije mi strano.“ Trebamo osvijestiti sve svoje osobine, i one dobre i one loše i jedino tako, osviješteni, napredovati na putu prema vrlini. Griješiti je ljudski, a praštati dostojno čovjeka. Praštati i sebi i drugima, jer tek se onaj koji prašta može nadati da će i njemu biti oprošteno. Ispred sebe treba postaviti cilj i rasti na putu ostvarenja toga cilja. Putem ćemo se susresti s mnogim strahovima jer ljudski se bojati, ali strah je loš saveznik i izvor mnogih mana – nervoze, tjeskobe, nestrpljivosti, panike, ljubomore, mržnje. Strah je neprijatelj kojeg treba pobijediti, naša emocionalna reakcija, iluzija koja postoji samo u našem umu. U današnje vrijeme iskreno ljudsko povjerenje zamijenila je kultura straha, ljudi su se otuđili i nitko nikome više ne vjeruje, svijet je pun potencijalnih opasnosti. Zato je najbolje svesti strah u okvire opreza.
Prvo treba ostvarivati male i jednostavne ciljeve koji će nam dati potrebno samopouzdanje jer za one veće treba i vremena i truda, ali ćemo se u njima najviše ostvariti kao osobe. Neka naš cilj bude onakav kakav najbolje odgovara našoj osobnosti, jedinstvenom sklopu vrlina i mana. Ako zatvorimo vrata svim manama, istina će ostati izvan nas jer mi smo i jedno i drugo. Završila bih s hrvatskom narodnom poslovicom „Ne postoji drvo bez grane ni čovjek bez mane.“
Lorena Ivanković, 2.A
