Ekoterorizam i ekotaže
Pojam ekoterorizma počeo se koristiti početkom 21. stoljeća. Referira se na grupu radikalnih aktivista koji se koriste nasilnim mjerama – uništavaju imovinu multinacionalnih kompanija. Motivirani su degradacijom okoliša i rodili su se iz organizacije Greenpeace. S vremenom su se odvojili od organizacije tražeći strože zakone u vezi s obranom okoliša. Ovaj rascjep dogodio se 1980-ih godina i vrhunac njihovih akcija bio je 1990-ih. Broj akcija nije se previše promijenio od tada do danas.
Ekoteroristi obično koriste nasilje kao posljednju kartu u arsenalu, ako svi prosvjedi i mirne akcije propadnu. Sam pojam “ekoteroristi” neopravdano im je predijeljen jer terorizam je klasificiran kao bilo kakvo korištenje nasilja u svrhu širenja ideologije, religije ili nekog političkoga program.
Pojam teroristi pridan je ovim aktivistima kao način zastrašivanja puka. Od 11. rujna 2001. pojam terorizam je dobio novo značenje; napad na Twin Towers proširio je strah od terorizma cijelim svijetom, pogotovo Amerikom. Vlada i korporacije to su vidjele i iskoristile kao način da ove aktiviste strpaju u istu kategoriju s Al-Qaidom i sličnom organizacijom.
Uglavnom, vlada mora provoditi zakone prema kojima je uništavanje privatnih posjeda jsto posto ilegalno, ali ovi radikalni zaštirari okoliša rade to u svrhu zaštite planeta. Zato u očima naroda njihove akcije stoje u limbu gdje se općenito zna da su ilegalne, ali su viđene u dobrom svjetlu zbog ciljeva i ishoda.
Korporacije znaju da uništavaju prirodu i da polako uništavaju ekosustav Zemlje. Ključna je riječ polako jer njihov je način razmišljanja: sada možemo ostvariti profit, a pitanje okoliša riješit će se kasnije. Korporacijama očito smeta uništenje njihove imovine pa su im aktivisti trn u oku, zato uz pomoć vlade, vladinih ustanova i medija od 2001. narodu guraju definiciju “ekoterorista” kako bi te radikalne aktiviste obojili u što lošije svjetlo.
Oni znaju da od 1980. do 2001. nisu mogli izravno raspravljati o problemu radikalnih aktivista jer bi svatko rekao da ono što čine štiti prirodu te da je ispravno u pogledu zaštite okoliša. Međutim, nakon rušenja Blizanaca uspjeli su optužiti aktiviste za terorizam (iako aktivisti isključivo ciljaju na imovinu i jedino ako je nžno; ne žele nauditi pojedincima te ako bismo ih baš morali svrstavati, svrstali bismo ih pod vandale) i tako im nisu dali prostora da se obrane u očima publike. Učinkovito su promijenili značenje naziva na način da se sada čini kako su ekoteroristi oni koji uništavaju prirodu i ekosustav.
To je korporacijama donekle uspješno prolazilo sve do prvoga desetljeća 21. stoljeća, no rastom Interneta i sve većim zabrinjavanjem za okoliš, tema ekoterorizma sve se više raščišćuje. Općenito govoreći, radikalni aktivisti svih su ovih godina bili prilično nepoznati publici i donekle su još uvijek. Međutim, zbog sve veće svjesti o problemima okoliša i brige za nj postaju sve poznatiji.
Ekoteroristi je naziv koji je nepošteno pridan skupini aktivista koji su htjeli strože zakone i odlučili su preuzeti stvari u svoje ruke. FBI definira ekoterorizam jednostavno kao nasilje ili prijetnja nasiljem kriminalne prirode protiv nevine individue ili imovine od strane ekološki osviještene grupe pojedinaca u ekološko-političke svrhe ili u svrhu simbolike za širu zajednicu. Ova je definicija prilično neistinita jer aktivisti izbjegavaju nasilje prema pojedincu te najčešće nemaju pretežitih političkih ciljeva, za razliku od terorizma koji obično širi strah.
Najpoznatije su ekoterorističke su ALF (Animal Liberation Front) i ELF (Earth Liberation Front). Štete nastale njihovim djelovanjem procjenjuju se na 43 milijuna dolara u razdoblju od 1996. do 2002. godine. Unatoč tome neke “ekoteroriste” financira vlada jer se bore protiv ilegalnog djelovanja korporacija. Jedan je od najpoznatijih Sea Shepherd Conservation Society prema kojem je snimljena serija Whale Wars na Animal planetu.
Sea Shepherd koristi mnogo medija za svoje djelovanje i financiraju ih vlade raznih država jer se bore protiv ilegalnog izlova kitova. To čine bacanjem smrdljivih koktela, ometanjem brodova koji love kitove, a ponekad i samim otimanjem brodova. Svrstani su i u skupinu ekoterorista i u skupinu boraca za okoliš, ali neovisno kojoj skupini pripadaju, šire pozitivnu poruku i štite oceanski okoliš.
Koliko god je ovdje pojam ekoterorizam opisan kao nevaljan, još uvijek se postavlja pitanje je li dobra ideja dati ljudima mogućnost da uzmu stvari u svoje ruke. Ljudi su nezadovoljni mnogim činjenicama i ako preuzmu motivaciju radikalnih aktivista, to može postati jako opasno. Izvan kontrole ti postupci mogu i potencijalno biti prava sigurnosna prijetnja.
Sam način borbe protiv zagađivanja naziva se ekotaža. Ekotaža je definirana kao nanošenje ekonomske štete u svrhu zaštite okoliša. Taj čin u krugovima ovih skupina nije smatran nasilnim ni terorističkim nego plemenitim. Iako je plemenit i moralno donekle opravdan, još uvijek je ilegalan i takvi aktivisti moraju prepoznati rizik svojih akcija. Oni su izgubili povjerenje u standardne, mirne prosvjede i umjerene grupe kao što je Greenpeace te predlažu metodu izravnog utjecaja na okolinu.
Opravdava li cilj sredstvo, etička je dilema u ovom slučaju. Iako se svaki slučaj treba tretirati različito, smatram da je većina slučajeva opravdana jer aktivisti zaštićuju okoliš, a ako propadne okoliš, propadamo i mi, i aktivisti i korporacije.
Krajnji cilj ovih organizacija jest zaustavljanje nasilja i zlostavljanja okoliša radi profita kompanija. Uobičajen sustav čini im se previše pasivan pa su odlučili nasiljem zaustaviti nasilje.
Ekotaže se obično odvijaju u tajnosti, po mogućnosti noću i kasnije je priznata odgovornost u medijima preko velikih imena, najčešće PETA-e. Ne toliko radikalni aktivisti obično to rade usred dana i mediji obično prenose takav prosvjed, dok još traje. Ekotaže su isključivo orijentirane na neživo, obično na sabotažu strojeva.
Za razliku od prosvjednika koji su nenasilni, ekoteroristi se ne mogu pozvati na suosjećanje ljudi jer svatko može vidjeti da je uništavanje strojeva i izravno upletanje u rad ilegalno. Mišljenje javnosti iznimno je važno ovakvim skupinama jer žele informirati što više ljudi o potencijalno opasnom djelovanju tvrtki. Ekotaže su ponekad opravdane, ali ako se ubrajaju u terorizam, apsolutno su neopravdane.
Ove organizacije obično se sastoje od visoko obrazovanih osoba koje su izgubile nadu u institucije poput Greenpeacea i sigurni su da su njihova mišljenja ispravna. Općenito spadaju u anarhiste. Organizirani su u manje skupina koje međusobno komuniciraju pa im to daje mogućnost uzrokovati veliku štetu na velikom području i preko većih organizacija preuzmu odgovornost.
Napadi su obično usmjereni prema poslovnim kompanijama, ali i prema obrazovnim ustanovama i imovini bogatih privatnika. U napadima ponekad stradaju i ljudi, što je dovelo do lakšeg svrstavanja ovih aktivista pod teroriste. Najveći broj napada dogodio se u periodu od 1990 do 2003. Od tada polako opadaju i danas su rijetki.
Ekoterorizam je općenito usmjeren prema dobrobiti čovječanstva i u većini je slučajeva opravdan, iako može biti radikalan. Neopravdano je strpan pod terorizam i iako može predstavljati veći problem – da građani uzimaju stvari u svoje ruke. Smatramo da je pozitivan jer smanjuje štetu okolišu i pohlepu velikih korporacija. Države i vlade znaju raditi slične i puno gore stvari, neke čak i na granici terorizma, tako da postoje važniji problemi od ekoterorista. Smatramo da je upozoravanje javnosti na potencijalnu propast okoliša ispravan čin i podržavamo činjenicu da treba uvesti strože zakone po pitanju očuvanja okoliša.
Iz jedne etičke perspektive, ekoterorizam nije u potpunosti opravdan jer šteti drugim ljudima te uništava njihovo vlasništvo, no iz druge, u potpunosti jeopravdan jer se akcijama njegovih aktivista zaštićuje okoliš.
Naše osobno stajalište o ekoterorizmu uvelike ovisi o našoj preferenciji te o tome kako gledamo na nasilje kojim se u ekstremnim slučajevima koriste ekoteroristi te jesu li ti prosvjedi mogli proći bez nasilja, nevažno s koje strane.
Trebao bi postojati nekakav balans između ekstremnih radikala (npr. Monkey Wrencher’s) koji u su poznati po tome da u svojim akcijama često koriste nasilje kako bi pokazali svoje stajalište te aktivista u rangu Treehuggera koji jednostavno mirnim protestom pokušavaju pokazati svoju ideju.
Čak i među ekstremnim aktivistima postoje oni koji pokazuju svijetu svoje stajalište što mirnijim rješavanjem situacija, primjerice Sea Sheperd koji, iako zaustavljaju, većinom silom, krivolovce, pokušavaju to učiniti uz primjenjivanje što manje nasilja. S druge strane, ekstremni su aktivisti poput Monkey Whrencher’s koji žele svijetu pokazati poantu primjenom sile i nasiljem, primjerice invazijom na neku tvornicu te uništavanjem njezinih strojeva.
Jakša Fajs i Zvonimir Varošanec, 3.g
02.07.2019.
