Možemo li imati nužno, apriorno znanje?
Predmet znanja česta je tema rasprave u svim periodima povijesti filozofije te je razmatranje o prirodi znanja vezano i uz koncept ideja i ljudskog uma. Jedno od pitanja koje su se ljudi pitali glasi: postoji li apriorno znanje? To jest, postoji li znanje koje smo stekli po nužnosti, prije ikakvih opažanja ili iskustava? Uz ovo pitanje nadovezali su se filozofi poput Descartesa i Kanta, a na njih neki poput Lockea.
Descartes je racionalist i tvrdi da postoji tri razine ideja, a prva i osnovna jest razina zvana urođene ideje – ideje koje su od početka čovjekovog rođenja u njemu usađene i nesoporne, primjerice ideja o Bogu. Dakako, važno je napomenuti kako kada govorimo o idejama to se odnosi na znanje, jer se sam koncept znanja svodi na ideje – prisjetimo se Aristotelove tvrdnje da je znanje poklapanje ideje sa vanjskim svijetom, ili Platonove tvrdnje da je znanje prisjećanje našeg davnog boravka u svijetu ideja. Stoga i slijedi da je tema znanja vezana i uz sukob između racionalizma i empirizma, pa kao što je Descartes kao racionalist podržao postojanje nužnog znanja, Locke je kao empirist uzvratio svojom poznatom kritikom. Postoje ljudi koji su zaostali u razvoju i mentalni invalidi – oni ne posjeduju ideje za koje Descartes tvrdi da su urođene svakom čovjeku. Zbog toga, teorija otpada. Prema empirizmu, znanje jednostavno ne može biti apriorno – ono slijedi nakon opažanja stvarnosti i donošenja zaključaka. Sve neke banalne stvari koje nam se čine kao zdrav razum proizašle su iz iskustva – znamo da je zrak proziran, da voda teče, da sunce izlazi… jer smo sve to opazili, makar i kao jako maleni. Locke osobno čvrsto negira postojanje apriornog znanja, tvrdeći da je čovjek “tabula rasa” i da znanje samo upija tijekom života. Kant, kao mješavina racionalizma i empirizma, ima zanimljiv pristup ovom predmetu. On kao empirist tvrdi da ideje i znanja stječemo opažajući – no mi ne opažamo same stvari kakve jesu. Umjesto toga, mi imamo u sebi urođene šablone, umne predloške po kojima ono percipirano svrstavamo u ono što mi smatramo idejama i znanjem. Dakle mi nikada ne vidimo istinitu sliku nečega, samo način na koji ono sjeda u naše umne obrasce. Ili kako je on to stručno sročio, mi nešto ne vidimo kao stvar za sebe, nego stvar za nas. A ‘mi’ ulazimo u proces sa već postojećim umnim pretpostavkama – dakle nužnim idejama. Jer ipak, sam koncept razmišljanja i logike koji uzimamo zdravo za gotovo može biti samo naše urođeno znanje, a ne univerzalna istina – o tome je mnogošto rekao Hume, koji je pokazao kako stvari poput kauzalnosti ne moraju nužno biti točne. Sam način na koji razmišljamo naša je navika i običaj koji ne mora imati pravog objektivnog smisla. Ali opet, ovo su sve samo pretpostavke. Možda zaostala djeca imaju ideje, ali ih samo ne mogu izreći pa Lockeova kritika ne drži vodu? Ili možemo reći da je Hume do svojih zaključaka o nevaljanosti našeg razmišljanja došao istim tim krivim običajima, pa kako znati da je njegovo razmišljanje točno? Kako znati u kojim obrascima mi mislimo kako Kant tvrdi – jer opet, onda o tom razmišljamo unutar tih obrazaca, i ne možemo spoznati neke druge obrasce jer se ne uklapaju u naš način razmišljanja? Ovo je kompleksna tema i premda su mnogi dali svoje mišljenje i argumente, nijedan nije odlučno čvrst te su rupe neizbježne.
Ja smatram da je Kant najbliži istini. Odnosno, da činjenično znanje nije urođeno, već slijedi iz opažanja i logičkih zaključaka na temelju tih opažanja. No u isto vrijeme, sam taj proces razmišljanja urođen nam je, aprioran je opažanju i umnom radu, on je sam po sebi u nama bez opažanja njega samog. “Samo nakon A slijedi B, dakle A uzrokuje B” nešto je što nam zvuči logički, ali opet sama naša logika ne mora biti istinita, jer kako Hume kaže, možda sutra baš sutra sunce ne izađe. Dakle, sve ono što tradicionalno zovemo znanjem dobivamo aposteriorno, no samo osnovno znanje koje sudjeluje u procesu formiranja onog kasnijeg znanja je nama nužno, apriorno.
Dominik Balog 4.g
13.05.2019.
