Filozofska reformacija
Razvojem prosvjetiteljstva u 17. i 18. st., čovjek je, kako Kant kaže, izašao iz svoje „samoskrivljene nezrelosti“ – oslobodio se nesposobnosti da se bez višeg vodstva služi svojim vlastitim razumom. Bog tako više nije bio filozofski snažno objašnjenje izvora moralnih vrijednosti. U Nietzscheovo vrijeme, Bog je već mrtav.
Bez Boga, smatrao je Nietzsche, čovjek pada u nihilizam – kako moralni (izostanak vjere u moralne vrijednosti), tako i egzistencijalni (izostanak vjere u ikakvu istinsku svrhu i značenje života). To bi moglo biti kobno, no moglo bi biti i oslobađajuće (za neke). Suočen s nihilizmom, čovjek ima mogućnost stvarati svoje vlastite vrijednosti na putu prema samoaktualizaciji. Upravo želja za samoaktualizacijom, želja za moći, osnovna je sila koja pokreće i razvija čovjeka. Ako je čovjek ubio Boga, da bi tog čina bio vrijedan, on sam mora „postati bogom“. Mora prihvatiti svoju ljudskost, pripadnost zemlji, iskoračiti iz tradicionalnog teološkog koncepta dobra i zla i tako ga nadići. Onaj koji to učini je Übermensch ili nadčovjek. Nietzscheov nadčovjek sam stvara dobro i zlo jer ne postoji nikakav opći moralni zakon niti ideal kojemu svijet teži. To je potpuno nova ideja i prilično zanimljiv element Nietzscheove filozofije. Svi su filozofi do njega pokušavali oformiti nekakav koncept morala uz ideju o smislenosti svijeta. Prema Hegelu, temelj je svega um te sve teži njegovoj samospoznaji. Za Marxa je ideal kojemu sve teži besklasno društvo. Descartes i Spinoza kao temelj uzimaju Boga, Platon ideje, Kant stvara svoju moralnu filozofiju, Crkva propovijeda kršćanski moral itd. No za Nietzschea uopće ne postoje jedinstveni moralni fenomeni kao što su dobro i zlo – postoje samo njihove interpretacije. Nema općeg moralnog zakona, svijet ničemu ne teži i u zbivanjima nema nikakvog višeg smisla. Egzistencijalizam i filozofija apsurda kasnije rastu upravo na toj novoj ideji. Tu ne prestaje Nietzscheov utjecaj: on je bio i oštri kritik kršćanske filozofije za koju kaže da je riječ „siromašan“ počela koristiti kao sinonim za „svet“, a liberalna demokracija za Nietzschea je samo nastavak opravdavanja čovjekova ropstva i slabosti. To je kasnije, posebno nakon Drugog svjetskog rata, pridonijelo važnosti njegove filozofije za marksizam. Međutim, nije baš jasno što je Nietzsche točno mislio pod pojmom nadčovjeka i kako je smatrao da bi svijet u kojem svatko kroji svoje zakone trebao funkcionirati. Svoje odgovore na to tijekom povijesti davali su mnogi, od anarhista do nacista. Ne znamo kako bi sām Nietzsche na to gledao i ta nedorečenost predstavlja nedostatak njegove filozofije. Možemo postaviti brojna pitanja proučavajući ju, ali ostat ćemo zbunjeni. Smije li svatko od nas sutra ubiti babu ako procijeni da je to dobro? Čak i ako smo robovi koji se ne mogu izvući iz siromaštva ili sputanosti, kako je Nietzsche zaključio, je li to zato što smo slabići koji nisu dovoljno snažni da budu nadljudi? Treba napomenuti da nije baš jednostavno emancipirano krojiti dobro i zlo dok nismo sigurni hoćemo li sutra imati što jesti. Što ako pak svi odlučimo biti Übermensch? Ili ako nitko to ne bude htio? Je li Übermensch sebični narcis ili hrabar junak?
Usprkos tomu što Nietzscheova filozofija nije baš univerzalna niti potpuno jasna, a njezine su interpretacije redovito sporne, jedno je sigurno: ima puno tih interpretacija. Bez obzira na to mislimo li da je Nietzsche bio genij, budala ili oboje, njegova je filozofija iznimno važna zato što je drugačija od svega prije – zato što je potaknula tolike interpretacije koje su se kroz povijest na njega nadovezivale i još uvijek to čine.
11.03.2019.
