Sredozemlje / Lorena Ivanković

Sredozemlje

 

Sjedimo u polupraznom kafiću polupraznoga grada. Škola je gotova i svi su već nekamo zbrisali. Asfalt isijava, ostao je samo onaj tko baš mora ili nema kamo.

Tina je taman doputovala iz Amerike, priča dojmove s puta, treba riješiti još neku papirologiju, a onda će na pravo ljetovanje – ove godine na Sardiniju. Naša svjetska putnica skače s teme na temu, a mi je pratimo, već navikli na takvu Tinu.

„Muči me transfer iz Zagreba do Venecije“, zabrinuto će Tina.

„Neću u Cagliari, jako hvale Alghero“, nastavlja Tina, i ne očekujući da joj ponudimo kakav prijedlog.

Vadi iz torbe prospekte, neki su završili na podu pod stolom, a usput nam pokazuje na mobitelu selfije iz San Francisca. Onda uspoređuje kategorizacije hotela, proučava ponuđene izlete, sve od reda prave atrakcije.

„Biser Sredozemlja! Pitoreskni talijanski gradić, pješčane plaže, stara gradska jezgra, izlet u Neptunovu pećinu, ma superiška.“

Tini se pridružuje Lara, još jedna prijateljica žudi što prije pobjeći s vrućeg asfalta.

„Idem na kraljicu grčkih otoka!“, ponosno će Lara, koja se uspjela izboriti za svojih 5 minuta pored brbljive Tine.

„Di??“ – upitasmo nas dvije u isti glas.

„Na Kretu!“, teatralno će Lara te stane nabrajati „Palača Knosos, Spinalonga koji je nekad bio poluotok“ i pojasni „moram obići mjesto posljednje kolonije gubavaca u Europi!“

„Moraš otići u Hersonissos, to ti je jedno od najstarijih sela na Kreti, ja bila lani i oduševila se“, ubaci se ponovo Tina. „Pravi grčki štimung. I svi su hoteli okruženi zelenilom, baš fora.“

 

Dok su one tako cvrkutale o biserima Sredozemlja, ja razmišljam o svojoj destinaciji. I ove godine na staro mjesto i tako već 15 godina. U Bilice, ali uvijek moram pojasniti „one kod Šibenika“ jer su one splitske puno poznatije, ne zbog prekrasnih plaža nego zbog zatvora. Ali Bilice su općina, naselje je ustvari Stubalj. „Nikad čula“, obično komentiraju. Ali to naselje ima još i svoje zaseoke, a ja sam u jednome od njih, u Šparadićima. Mali poluotok s načičkanim vikendicama, neke od njih su čuda arhitekture, nema stare jezgre, imamo jedan dućan, jednu slastičarnu, tri kafića i to je to. Od znamenitosti samo jedna ranokršćanska crkva koju su tek nedavno počeli iskapati, ali nemaju novca za daljnja istraživanja. I tako ja razmišljam o svojim Šparadićima, a u daljini čujem cure kako i dalje nabrajaju udaljene otoke i zvučna mjesta i onda me iz misli prene pitanje. Za stolom muk i obje me znatiželjno promatraju.

„Kamo ti putuješ?“

„Na Sredozemlje“, uskliknem i samu sebe začudim odgovorom. Tehnički gledano, moj zaseok je na Sredozemlju, pomislim i prasnem u smijeh.

 

Lorena Ivanković, 1. d