Silueta / Kej Filipin

Silueta

U sitne sate, u gluho doba noći,
Dok sve dobro spava, a i budni muče,
Kroz kmicu, kroz tamu, silueta se vuče,
Nastavlja, tiho, sama u svojoj samoći.

Ulične zvjerke sve se zapjene,
I sikću i frkću i laju i reže,
Al’ nedugo potom i one bježe,
Uzmiču s putanje ove neobične sjene.

„Tko je? Što je?“ šapat odzvanja,
„Što će? Koga će? Koga li traži?
Što li je baš u ovo vrijeme draži?“
Pita se čeljad, puna strahopoštovanja.

A sjenka svoje putovanje ne koči,
Ka nepoznatom cilju i dalje korača,
Gdjegod to bilo kamo srce je šalje.
Nastavlja, tiho, sama u svojoj samoći.

 

Kej Filipin, 3. g