Staklo / Filip Perković

Staklo

 

Skroz je, mislim, moguće

vrlo je zapravo vjerojatno

to jest, realno da se dogodi

da ti dosadim

jer nisam kao nekad.

 

Moja koža nije moja koža

ni usta, ni oči, ni prsti

a ako je duše ili sličnog ikad bilo

Sad leži zakopana i okamenjena

pod tihim, olovnim pijeskom.

 

Kad prolazim cestom

ili sobom

ili samim sobom

svaki ga put ugledam

i ponovno prepoznajem.

 

Kroz staklo viri čovjek

jedva čovjek

koji je komad po komad

ukrao onog koji sam bio

i sad ga više nema.

 

I kako da onda tražim

da me pogledaš

kad je onaj koga trebaš davno nestao

i na njegovom sam mjestu

Ja.

 

Filip Perković, 3. g