Einsteinov i Bergsonov spor: vrijeme

Einsteinov i Bergsonov spor: vrijeme

 

Albert Einstein je poznata ličnost u popularnoj kulturi još i danas. Njegov najznačajniji akademski uspjeh su teorije specijalne i generalne relativnosti, koje su, uz kvantnu teoriju, temelj velikog dijela današnjih istraživanja u modernoj fizici. Henri-Louis Bergson je danas nešto manje poznata osoba, no u svoje vrijeme je bio među najcjenjenijim filozofima. Popularnost je stekao svojom specifičnom filozofijom koja je odstupala od tadašnjeg sekularnog racionalizma koji je prevladavao u Francuskoj. Tvrdio je da znanost nije jedini način razumijevanja svijeta, te da bi čisto znanstveno razumijevanje dovelo do gubitka slobodne volje. S tako različitim pristupima i svjetonazorima, moglo se očekivati da će se suprotstaviti kada se u pitanje dovede tema važna i fizici i filozofiji, poput vremena. To se i dogodilo u debati u Parizu 1922.

Bergson tijekom debate nije pokušavao opovrgnuti Einsteinove matematičke izvode i dokaze, niti bilo koje manje eksperimente koji potvrđuju teoriju relativnosti. (U to vrijeme, naime, Einsteinova teorija još nije bila sasvim dokazana.) Tvrdio je da Einsteinova teorija ne dopire do srži toga što je vrijeme, nego objašnjava samo ponašanje mjerljivog vremena, “vrijeme na satu”. Predložio je vremenski dualizam; osim mjerljivog vremena, tvrdio je da postoji i neko veće, dublje vrijeme, koje je Einstein kasnije oslovio filozofskim vremenom. To filozofsko vrijeme je blisko povezano s time kako ljudi doživljavaju svijet, pa tako i sa samim bivanjem ljudi. Protivi se modernom shvaćanju vremena kao nečemu što možemo mjeriti. Argumente protiv mjerljivog vremena, odnosno vremena koje pokazuje sat, Bergson je iznio već u svom doktorskom radu. Tvrdi da kada ljudi mjere vrijeme sa satom, ono što zapravo rade je broje pomicaje kazaljke na satu. Pomicanje kazaljke povezano je samo s njihanjem njihala u satu. Dakle time ne mjerimo vrijeme, nego samo brojimo oscilacije njihala. Moderna fizika pokušava vrijeme definirati kao niz trenutaka, poput filma, koje ljudska svijet onda doživljava kao neprekinuti slijed. Tako nastaje iluzija prolaska vremena. Takvo shvaćanje vremena kritizira kao čisto mehaničku i praktičnu interpretaciju.

Prema Bergsonu, pravo vrijeme, odnosno trajanje, nije djeljivo. Ne postoji “trenutak”, već je trajanje kontinuirani tok. Dok je mehaničko, fizičko vrijeme mjerljivo brojanjem trenutaka, na primjer oscilacija njihala u satu, pravo vrijeme nije mjerljivo, jer nema nikakvu jedinicu koja se može izdvojiti. Osim toga, smatra da pravo trajanje ne možemo odrediti dok ne odredimo svijest koja živi i promatra istodobno s tim trajanjem, zato što je potrebno pamćenje kako bi se povezali trenutci. Tvrdi da trajanje možemo jedino razumjeti korištenjem vlastite intuicije, te da je ono u srži ljudskog iskustva.

Neki dijelovi Bergsonovog argumenta su danas dokazani u području kvantne fizike. Konkretno, Bergsonova tvrdnja da ne možemo izolirati trenutak podudara se s načelom neodređenosti u kvantnoj teoriji. Što bolje razumijemo jedno svojstvo čestice, poziciju, to manje razumijemo drugo svojstvo čestice, brzinu. U istom trenutku ne možemo imati znanje o oba svojstva, no oba svojstva nužno uvijek postoje. Međutim, u njegovo vrijeme, to je bila neutemeljena hipoteza.

No, Bergson također tvrdi da je potrebna svijest i pamćenje kako bi se različiti trenutci povezali u cjelinu, što proturječi njegovoj tvrdnji da se individualan trenutak unutar trajanja ne može izdvojiti, te da zbog toga pravo trajanje nije mjerljivo. Bergson u biti govori o trajanju kako ga ljudi intuitivno razumiju, psihološko trajanje, te onda to trajanje pokušava primijeniti na cijelom svemiru; antropocentristički pogled na vrijeme. Možemo primijetiti i da Bergson češće govori o tome što vrijeme i trajanje nisu nego o tome što jesu. To ima smisla, budući da bi ljudi te pojmove trebali razumjeti intuitivno, no ne pruža nikakav mehanizam kojim bi spriječio da različiti ljudi intuicijom shvate te pojmove različito. Njegovo je vrijeme i trajanje teško, ako ne i nemoguće, konkretno definirati.

Bergsonova filozofija vremena dolazi u sukob s fizikom kod pojma istodobnosti. Bergson definira da je potrebna svijest koja istodobno živi s trajanjem da bi to bilo pravo, življeno trajanje. Einsteinova teorija relativnosti dokazuje da za dva događaja ne možemo univerzalno reći da su istodobni, zato što njihova istodobnost ovisi o promatraču, no ljudima to tek počinje biti uočljivo na većim udaljenostima. Bergson komentira da se dilatacija vremena zasigurno zbiva i na manjim udaljenostima, no ljudi i dalje imaju intuitivno razumijevanje istodobnosti. U tom slučaju, ako želimo definirati intuitivnu istodobnost, morali bi definirati trenutak ili udaljenost na kojoj to prestaje biti istina, u kojem ljudi počinju primjećivati da događaji nisu zapravo istodobni.

Bergson i Einstein ponovno raspravljaju o različitim pojmovima. Einstein opravdava svoju teoriju i fizičko vrijeme, dok Bergson ne pokušava opovrgnuti njegovu teoriju, nego smatra da ne odgovara na dovoljno pitanja. Problem s Bergsonovom filozofijom je što, bez da argumentira zašto, razlikuje vrijeme koje doživljavaju ljudi i vrijeme koje doživljavaju stvari, a ako nema svijesti koja bi nešto promatrala, pravo vrijeme i trajanje niti ne postoji. Time se čini da Bergson govori o psihološkom vremenu, čovjekovoj percepciji vremena, koja sigurno nije univerzalna, jer različiti ljudi različito doživljavaju trajanje u istoj situaciji. Einstein potvrđuje da postoji fizikalno, znanstveno vrijeme i da postoji psihološko, perceptivno vrijeme, no osporava postojanje Bergsonovog filozofskog vremena, odnosno antropocentrističkog vremena koje Bergson pokušava dodijeliti cijelom svemiru. Možemo jednostavno dati argument protiv Bergsonove teorije o nužnosti svjesnog promatrača za pravo trajanje, pogotovo danas. Danas možemo poslati (i već jesmo više puta) bilo kakve mjerne instrumente i računala koja će zapažati svijet oko sebe, daleko od ljudi, te kasnije, ako želimo, pristupiti tim mjerenjima. Time imamo isti efekt kao da je uz taj mjerni instrument bio čovjek, a da tamo nije trajala neka svijest.

Nekoliko mjeseci nakon debate, odbor za Nobelovu nagradu iz fizike odlučio je Albertu Einsteinu dodijeliti Nobelovu nagradu. Ta nagrada je originalno trebala biti za teoriju relativnosti, no u zadnji čas su odlučili dodijeliti nagradu za neko drugo područje Einsteinova rada, za otkriće zakona fotoelektričnog učinka. Uspostavilo se da je razlog za to bila upravo debata s Bergsonom. Međutim, Bergson nije bio fizičar. Iz njegovih objavljenih knjiga, u kojima kritizira Einsteinov koncept vremena i generalni smjer moderne fizike, može se vidjeti da nije imao dobro razumijevanje novih znanstvenih spoznaja njegova vremena. Francuski filozof Maurice Merleau-Ponty ukazao je da Einstein u debati nije sasvim razumio Bergsonove filozofske argumente, no da je također jasno da je Bergsonovo razumijevanje teorije relativnosti bilo dosta površno. Međutim, Einstein nije tvrdio da je filozof, dok je Bergson očekivao prihvaćanje njegovih mišljenja među fizičarima. Na pitanje zašto Einstein nije dobio nagradu za teoriju relativnosti, odbor nikad nije dao konkretan odgovor, već su samo primijetili da je vrlo popularni filozof kritizirao teoriju i suprotstavio joj se. Taj razlog djeluje kao ​argumentum ad verecundiam​, argument autoriteta. Teorija relativnosti tretirala se kao teorija u području filozofije, a ne fizike.

Literatura:

Dainton, Barry. ​“Temporal Consciousness”​, The Stanford Encyclopedia of Philosophy, Fall 2017 Edition Percival, Ray Scott. ​“Bergson: Challenger to Einstein’s theory of time”​, Times Higher Education, 2000. Tadić, Ivan. ​“Bergsonovo poimanje Einsteinove teorije relativnosti”​, Filozofska istraživanja, vol. 26, br. 3

 

Max Carin Balić i Lovro Kalinovčić, 4.g