Poezija Jelene Glasovac

Na hladnom i pustom sjeveru

 

Kroz pustopoljinu okovanu okovima leda

Kroz vjetar s hladnog i pustog sjevera

Tapka srce ranjenika, kucaju mu koraci

Crvena mu vatra iz probodena srca teče

Oh, taj hladan i pust, bešćutan sjever.

 

Tiho na stari sjeda panj

Suze smrznute u jecajima jeke

U kotlini planina, u utrobi daljina

Samo ga grije eliksir života, votka

Da ublaži ubode oštrih pahulja

Ne štedi ga taj hladan i pust sjever

 

Konačno, krila dobiva anđeo  ranjeni

Pa s prašinom padajućih zvijezda

I simfonijom hučećeg vjetra

Pjeva svojoj dragoj i praznoj boci

I ostavi rane svoje neka pasu

Na tom hladnom i pustom sjeveru

Gdje svi polude.

 

 

 

 

 

Sunce i valovi

 

Vodite me, sunce i valovi

Daleko od gradske buke

Nosite me daleko, daleko

Našoj pravoj majci u ruke.

 

Još čekaju me daleki grebeni

Na odbljesku nemirne pučine

Još pleše vjetar po podiju mora

Zovu me neistražene divljine

 

Ne pitaj se, crvena zemljo,

Gdje sam bila, gdje sam sada

U osmijehu sunca i zagrljaju valova

Uživam još dok sam mlada

 

Ti si tu

 

Kad proguta tmina

Svu svjetlost dana

Kad padnem zbog

Rata i svojih rana

Ti si tu

 

Kad iz oluje gnjeva

Otkrije se moj plač i glad

Na lađi iz grotla mora

Kad ispliva moj jad

Ti si tu

 

Za mene tu si

U paklu daljine

Zbog mene koja razbih ti srce

U obične malene krhotine

Zašto si tu?

 

 

Gubitak

 

Dok neke ptice lete u suton

Pazeći na more tiho

Ostavljaju me samu na obali sudbine

Da osjećam samo posljednji vihor

 

A što sam ja u tom svijetu crnom

Ta prokockah sve što još jučer imadoh

Moje zlato i dragulji…

Samo njegove oči bile su to

 

Nosite me vali sa sobom u dubine

Il’ vi morske struje što uvijek ste u toku

Sad ostao mi samo žar u srcu

I jedna posve čista suza u oku.

 

 

Jedne tihe jesenje večeri

 

Jedne tihe jesenje večeri,

poljubila me, sred magle.

 

Kako li sam tada trebao znati

da sada ljubit će ju kiše?

Možda još čeka da vojnik joj se vrati,

no vratit on se neće, nikad više.

 

Da bar me može čuti,

da kažem joj da ju volim,

da za nju i njezinu budućnost

na bojištu svoj život ja ću dati

 

Samo jedno, draga nemoj,

nemoj me zaboraviti

čak i kad ćeš drugog

pod jesenjom kišom

ljubiti.

 

 

 

Nek’ se ori glas

 

U crna doba kao sad

braćo, nek’ se ori glas!

Nek’ se čuje pjesma naša:

Dolazi nam zadnji čas.

 

Kuca, kuca stari sat,

k’o što tuklo srce borca,

borili se hrabro, no izgubili rat,

već spremna su nam vješala.

 

Jesmo li mi krivi

što vjerujemo u spas?

Zar je i nada postala zločin

u crnom svijetu oko nas?

 

U vijeke dok života ima,

braćo nek’ se ori glas!

Nek’ se ori pjesma vjere:

Doć će i u tami jedan svijetli čas!

 

Pamtit će nas narod

i kad tijelo prah nam posta’

jer zadnji smo što pamtimo

slobodu k’o uzvišena gosta.

 

Jelena Glasovac, 1.h