Kako je računalna tehnologija utjecala na stvarnu interakciju između ljudi?

Početak ljudskog svijeta i misaonih procesa ujedno je obilježio i početak razvoja tehnologije. U početku razvitka naše vrste, tehnologijom nazivamo jednostavne alate poput poluge, kosine i klina. Predak čovjeka u to se doba služio alatom kako bi se zaštitio i preživio. Tehnika se potom dugo vremena polagano razvijala te je došlo do pojave složeno strukturiranih strojeva 70– ih godina prošlog stoljeća.  Pojavila su se osobna računala koja su proizvodila i danas poznate i cijenjene tvrtke poput Applea, IBM-a i Hewlett- Packarda. Deset godina poslije, osobno računalo postaje sve dostupnije čovjeku srednje klase te tako započinje tehnološko doba. Pitanje je koje se postavlja; je li tehnologija utjecala na dotadašnji način komuniciranja koji se temeljio na stvarnoj interakciji između ljudi?

Pod pojmom stvarna interakcija mislim na komunikaciju ljudi dok su fizički prisutni na istome mjestu. Tehnologija nam omogućuje da digitaliziramo, virtualiziramo i sintetiziramo željene informacije. Omogućuje nam da se povežemo s ljudima sa svih strana svijeta putem socijalnih mreža. Iako „socijalan“ svoju etimologiju vuče iz latinske riječi „socii“ (autonomna plemena i gradovi talijanskih poluotoka) te se na engleskom jeziku riječ „social“ izvorno odnosi na upoznavanje nekoga u stvarnom  životu, danas se odnosi na sve vrste komunikacije (virtualne i fizičke). Proučavajući tehnologiju i njezin utjecaj na suvremenog čovjeka, raspoznajemo njezine dobre i loše strane. Već spomenuta mogućnost komunikacije, bez obzira na udaljenost, te tako olakšavanje osobnoga, društvenog i poslovnog života pojedinca, prednost je koju možemo itekako iskoristiti. Međutim, Mario Radovan, doktor informacijskih i komunikacijskih znanosti, naziva tehnologiju instrumentom moći[1]. Ističe kako sama po sebi ne određuje kvalitetu življenja osobe, već nam otvara nove do sada nezamislive mogućnosti, čini dostupnim informacije i opcije koje sami trebamo prihvatiti, proučiti i razumjeti. Pruža nam veliku količinu informacija u vrlo kratkom vremenu. Međutim, čovjek često ne analizira i ne pokušava shvatiti pružene informacije nego ih samo „naštreba“. Izrečene informacije na prvu su vrlo atraktivne, ali kako ne zahtijevaju višu misao, zaglupljuju. Istovremeno, tehnološki  trendovi i oni koji se prenose putem tehnoloških fenomena (poput interneta) konstantno nas tjeraju na poboljšanja samih uređaja, ne nužno potrebna. To ima svojih prednosti, ali i mana. Želimo poboljšati svoj svijet, što je dakako dobro, no razlog je poboljšanja nejasan. Radi li se o poboljšanju radi ekonomskog napretka, a ne naše želje da izgradimo i patentiramo nešto bolje i revolucionarno? Želimo li poboljšanu tehnologiju radi drugih, a ne sebe samih? Eksplozija tehnološkog uspjeha, iako je  potvrda samog „autora“ odnosno „mozga“ ideje i konačnoga proizvoda, ne donosi nužno sreću korisnicima. Suprotno tome, ako je iz pravih razloga, poboljšanje tehnologije daje nam osjećaj da smo stvaratelji i životni smisao.

Ponosimo se svojim ostvarenjima, izgledom, životima te sve to stavljamo na profile na društvenim mrežama, što je dobro, no gubimo privatnost jer većina stvari koje objavljujemo postaju javne. Imamo mogućnost svoj život portretirati drugačijim nego što u stvarnosti jest te smo zahvalni strojevima koji nam to omogućuju. Istovremeno, nismo svjesni da je sve to  napravio jedan od nas, uključujući i taj „svemogući stroj“. Polako dolazimo do stupnja da zanemarujemo stvarne prijatelje i jedini oblik komunikacije ostvarujemo preko društvenih mreža. Nezadovoljni životom, preskočimo stepenicu i napravimo ‘account’ na web-platformi nazvanoj „Second Life“, koja spaja virtualni i stvarni život, isprobavajući i činjenicu da se preko izmišljenog svijeta možemo obogatiti u stvarnom. I to ne samo novčanim prihodima. Preko avatara koji predstavlja našu malenkost, koji smo kreirali iz vlastite sobe,u nekom nama virtualnom svijetu vodimo život u kojem su zadovoljeni svi vidovi naših potreba, o čemu smo do sada samo „sanjali“. Ne razmišljamo o posljedicama, odajemo previše informacija kojima ne narušavamo samo privatnost nego i osobnu sigurnost. Internet i tehnologija više nisu dostupni samo odraslima već i djeci i adolescentima koji su – stereotipno – mnogo nepromišljeniji. Imaju mogućnost dogovoriti spoj s nepoznatom osobom koja se može predstavljati poput nekog lika kojeg je sama stvorila ili je ukrala nečiji identitet. Istraživanjima je utvrđeno da su se u približno 100% slučajeva tinejdžerske žrtve internetskih seksualnih predatora s njima odlučile dobrovoljno sastati u stvarnosti.  Osim toga, negativna posljedica (zlo)uporabe društvenih mreža može biti i ovisnost. Dokazano je da je ovisnost o tehnologiji kod djece jednaka ovisnosti o kokainu. Ovisnost se očituje i kod odraslih koji nemaju kontrolu nad sobom. U Tajvanu je 2015. godine 32-ogodišnji muškarac Hsieh umro zbog igranja videoigre tri puna dana. Bio je nezaposlen te su mu igrice bile bijeg iz stvarnosti. Dosegne li naša potreba za tehnologijom razinu ovisnosti, umjesto da nam pomaže, njezinim korištenjem možemo uočiti samo nuspojave, a ne istinski užitak i razlog zašto smo ju počeli koristiti – da nas unaprijedi.  Pojavljuje se i „online bullying“ koji vrlo loše utječe na žrtvu te može rezultirati i suicidom. Unatoč većoj namjeni i dostupnosti tehnologije i njezinih mogućnosti, u Hrvatskoj se broj suicida prema „registru izvršenih samoubojstava Hrvatske“  od 2000. do 2015. smanjio, na temelju čega možemo pretpostaviti da Internet nije glavni pokretač samoubojstva i da su poduzete određene preventivne mjere. Dok neki mrežnu tehnologiju rabe za provokaciju i maltretiranje, postoje organizacije i pojedinci koji čine upravo suprotno te podižu samopouzdanje korisnika koji, iz raznih razloga, nemaju nekoga da to radi za njih u stvarnom životu. (Ako poznajete neku osobu kod koje ste uočili odmak od uobičajenog ponašanja te prenaglašenu tugu, povučenost, emocionalnu osjetljivost, hiperaktivnost ili bezvoljnost, velika je vjerojatnost da bi mogla razviti sudicidalne misli te joj svakako pokušajte pomoći).

Smatram da je potrebno postaviti granice u korištenju tehnologije kako bismo izvukli ono najbolje iz nje po pitanju osobnog razvoja, komuniciranja i drugih mogućnosti. Iako nam poboljšava živote, ima i već spomenute negativne utjecaje. Sigurno je da nam omogućuje komunikaciju s ljudima koji žive daleko od nas, a iz nekih razloga ne razgovaraju često s nama, ili za uobičajene kratke razgovore kako bi samo toj osobi dokazali da nam je stalo do nje. Zato zaključujem da tehnologija ima više prednosti nego mana.

Smatram da je potrebno postaviti neke granice i pronaći zlatnu sredinu kako bismo uistinu mogli reći da je tehnologija dobra stvar. Međutim, ako postavimo granice te ju umjereno i pažljivo koristimo, tehnologija je dobar način osobnoga razvoja, sredstvo komunikacije i otkrivanja novih mogućnosti.

 

Sara Ana Miličić, 2.h

[1] Radovan, Mario, On Technology and Evolution, Synthesis philosophica, Vol.22, No.1, 2007.