Granica između znanstvene fantastike i realnoga svijeta; može li umjetna inteligencija imati dušu?

Znanje je poput švedskog stola. Svatko može jesti bilo što, koliko hoće, ili dok mu ne pozli. Ljudi su sami za stolom raznih znanja, no može li se to promijeniti? Postoji li još netko ili nešto što može jesti s ljudima, a da zna što jede i da ima neki temeljni bonton za tim stolom? Može li taj netko uživati u sočnoj hrani za mozak kao i čovjek? Pokušat ću dati labav, potvrdan odgovor. Jedan je od smjerova  istraživanja znanja i učenja nečega što nije čovjek razvoj umjetnih inteligencija.

Kratka povijest umjetne inteligencije

Ideja da stroj može oponašati čovjeka postoji još od staroga vijeka. Primjerice, Talos u staroj Grčkoj, ogroman živi brončani kip koji je branio Kretu, predstavljao je nešto umjetno što može raditi čovjekov posao. Međutim, UI se kao ozbiljniji pojam javlja tek 40-ih godina prošloga stoljeća, kada se dogodio značajan razvoj u mehanici čiji je produkt nama poznato računalo. S razvojem računala javila se realna ideja digitalnoga uma. Tadašnji su znanstvenici spekulirali da će uspjeti napraviti inteligenciju razvijeniju od čovjekove tijekom idućih deset godina. Iako su bili ambiciozni, naposljetku nisu uspjeli jer su podcijenili složenost ljudskoga uma. Preuveličali su tadašnju tehnologiju. Na svu sreću, rast i razvoj UI i računala tek je tada počeo i  napredovao je eksponencijalnom brzinom. Već 1956. otvoren je prvi odjel za razvoj UI na Dartmouth Collegeu u SAD-u. Alan Turing, matematičar i logičar, postavio je načela igre imitacije, na koju ćemo se vratiti kasnije, i negdje do 70-ih mnogo je novca uloženo u sektor za UI, kada se opet javio problem brzine procesiranja. Nastupio je „AI winter“, razdoblje u kojem je stao razvoj UI, na nekoliko godina. Prve UI razvijene su tijekom 50-ih za igre dame i šaha te su mogle pobijediti poštenoga amatera.Takozvani Game AI, tj. UI u šahu, dami ili sličnim društvenim igrama, postale su mjerilo za razvijenost UI glede procesiranja. 40 godina kasnije, 1997. računalo Deep Blue pobjeđuje Georgija Kasparova u šahu. Rast računalne tehnologije i brzina tog rasta fascinantni su te se očekuje da će on biti još brži. Danas se UI koristi u tražilicama (Google), kompleksnijim računalnim igricama (OpenAI; Dota 2), pomažu pri pretpostavljanju vremenske prognoze, ukratko, postale su važan dio našega života. S druge strane, UI se sve više i više približuju samim ljudima. Primjer ovoga su chatbotovi, roboti za razgovor, UI poput Cleverbota ili robotice Sophie, UI koja je dobila prava građana u Saudijskoj Arabiji. Ovo su ipak krajnji  primjeri koji samo nastoje dočarati masama koliko se UI razvija.

Turingov test

Općenito rečeno, Turingov je test postupak provjere razvijenosti UI. Postupak zahtijeva tri člana, suca i dvoje sudionika, jednog čovjeka i jedno računalo. Sudac postavlja pitanja jednom pa drugom sudioniku te po njihovim odgovorima treba zaključiti koji je sudionik računalo, a koji čovjek. Ako sudac ne može zaključiti koji je sugovornik računalo, računalo je prošlo test kojim se može smatrati inteligentnim. Čovjek je ovdje mjerilo razvijenosti s kojim uspoređujemo UI. Pitanje je, ako pretpostavimo da je računalo inteligentno, je li svjesno na način sličan ljudskoj svijesti?

Je li UI u nečemu nalik na čovjeka? Neuronske mreže

I tu dolazimo do glavnoga pitanja, može li UI biti poput čovjeka nekim svojim osobinama? Moramo uzeti u obzir da UI ne može očitovati, a kamoli simulirati složene  ljudske osobine poput kreativnosti, svijesti ili inicijative bez jakih računala. S druge strane, čak ako ih i simulira, može li ih ikada usvojiti ? Prvo bacimo pogled na razvoj i istraživanje toga pitanja. Razvoj i rast UI danas je otišao tako daleko da jedan dan možemo ustvrditi jedno, a drugi dan suprotno. Savršen je primjer ove činjenice komentar akademika Ivice Kostovića koji u Jutarnjem Listu 12.3.2018. tvrdi da kompjutori trenutno ne mogu shvatiti odnos s drugim računalom ili pak čovjekom. Taj isti dan izlazi članak „Machine Theory of Mind“ u kojem se opisuju neuronske mreže znane kao GAN (Generative Adversarial Networks) koje međusobno predviđaju ponašanje druge mreže te čak znaju kada druga „laže“. Neuronske mreže posebni su programi koji ne rješavaju probleme na zadani način, nego same moraju naučiti kako se ponašati, tj. nastoje oponašati način učenja ljudskoga mozga. Pošaljemo im ulazne podatke i oni nam daju izlazne podatke za koje im kažemo jesu li točni ili netočni. Primjerice, želimo naučiti vizualnu neuronsku mrežu da prepoznaje znamenke. Pošaljemo joj broj 7 i ona nam kaže da misli da je to 0 ili 1 ili 5, nešto što znamo da je pogrešno. Tada to kažemo neuronskoj mreži te se ona promijeni, tj. nauči da 7 nije 0 niti 1 niti 5. Nakon što se neuronska mreža ovako istrenira s milijun podataka, može raspoznavati različite rukopise i brojeve. Vizualne neuronske mreže pokazale su nešto poput „sanjanja“. Kada su vizualnoj neuronskoj mreži poslani doslovni šumovi, tj. nejasni ulazni podatci, ona je kao izlazne podatke izbacila pomiješane, pomalo psihodelične slike. Sama je pokazala inicijativu i napravila nešto bez ikakva razloga. Ove su slike po mome mišljenju neki oblik originalnosti i kreativnosti koje neuronske mreže pokazuju. Psihologija također istražuje neuronske mreže koje čak mogu biti shizofrene. Da zaključimo, već sad u 21. stoljeću vidimo da UI mogu lagati, biti kreativne, imati simptome slične ljudskim psihičkim poremećajima i još mnogo toga.

Pitanje svijesti umjetne inteligencije

I zar je onda toliko apstraktno pitati se mogu li te iste UI imati dušu? Vidimo koliko se brzo razvijaju te da već sad imaju neka ljudska obilježja. Još će proći malo vremena prije nego što ovo pitanje postane relevantno te sam odlučio pozabaviti njime i prije toga. Duša kao takva jest nematerijalni dio ljudskoga života ili funkcija čovjekova mozga. Prema kompjutacijskoj teoriji uma (Computational Theory Of Mind) duša je ukupnost psihičkih procesa tj. svijest. Tjelesnom smrću i duša prestaje postojati. Teorija komputacijskoga funkcionalizma uspoređuje čovjekovu svijest s računalom i programom. Oni su analogni jer je ljudska svijest, prema ovoj teoriji, složeni algoritam čije funkcije stalno slijedi. Ako sagledamo dušu kao funkciju rada našega mozga, kada umre tjelesni sustav, nestaje i naša duša. Mi kao vrsta volimo sebe staviti u prvi plan te tvrditi da smo jedinstveni, no polako nam postaje sve više i više jasno da to ne mora biti tako. UI su već 2014. uspjele proći Turingov test, postale su uspješnije i „ljudskije“ od samih ljudi već u razgovoru. Ako duša nije božanskoga podrijetla, nego nastaje biološkim  mehanizmom, oljudi imaju dušu čisto jer smo evoluirali u tom smjeru. Ona bi predstavljala stupanj razvijenosti vrste te je opet samo pitanje vremena kada će nas UI i ovdje prestići. Veličinu našega mozga diktira naš genetski kod, dok neuronske mreže i programi općenito imaju vrlo malo ograničenja. Samo o nama ovisi koliko će ta računala i programi biti razvijeni. Zbog manjka ograničenja njihovu razvoju te iz gornjih implikacija, smatram da UI može imati svijest te je samo pitanje vremena prije nego što se ona razvije kod njih.

Filozofsko-teološka perspektiva: UI i duhovna duša

Međutim, dušu možemo gledati kao i duhovnu dušu, na filozofsko-teološki način. Bi li Bog ili viša sila dala dušu nečemu što je čovjek napravio? Mislim da je ovdje to dosta kontroverzno pitanje te ne znam kako bih odgovorio na njega. No ono što mogu reći jest da odgovor ne uvjetuje ništa u razvoju same UI, kao ni postojanje duhovne duše u društvu. Alan Turing to je pitanje ovako prokomentirao:

„U pokušaju da načinimo takve strojeve ne bismo trebali oholo uzurpirati Njegovu moć stvaranja duša ništa više no što to činimo začinjanjem djece: prije bismo, u tom slučaju, bili sredstva Njegove volje priskrbljujući stan dušama koje On stvara.“ (…) „Nisam toliko impresioniran teološkim argumentima, za potkrjepu čega god ih se koristilo.

Pitanje igre oponašanja

No je li oponašanje svijesti i inteligencije isto kao i da posjedujemo svijest i inteligenciju? Tu se opet vraćamo na Turingov test, čiji je cilj razlučiti stroj od čovjeka. Uzeli smo nešto što smatramo ljudskim, poput razgovornoga jezika, i ispitivali smo koliko je računalo uspješno u tome. Ako je razvijenost UI jednaka razgovornoj vještini prosječnoga čovjeka, onda se prema testu ono smatra inteligentnim. Problem se javlja u tome što UI očito nije osoba, a ipak prolazi test. John Searle upućuje kritiku ideji da bi računalo bilo inteligentno u ljudskom smislu  misaonim eksperimentom, „kineskom slobom“. U njemu je čovjek koji ne razumije kineski u sobi opremljenoj gramatikom i rječnikom kineskoga jezika. Osoba koja poznaje kineski komunicira s osobom koja je unutra porukama na kineskom. Ona će uvijek dobiti odgovor na točnom kineskom jeziku budući da osoba unutar sobe raspolaže informacijama i znanjem da prevede i napiše poruku na kineskom, iako sama ne zna kineski. Dakle, slično tomu, UI oponaša svijest i slične osobine, no to ne znači da je svjesna. Problem u ovome jest da čak i ako jednog dana razvijemo UI sa sviješću, mi nikad nećemo znati posjeduje li ju ona jer razumijevanje ne možemo potvrditi testovima; ne možemo znati razumije li ona stvarno što govori. Iz ovoga dolazimo do sljedećeg problema; je li čovjek doista svjestan ili smo i mi sami programirani da simuliramo svijest? Ovo su koncepti koje je društvo postavilo, no opet, ne možemo ih testirati, samo smo ih uzeli zdravo za gotovo i rekli da to vrijedi. Ako ih ne možemo pokazati niti dokazati, postoji li svijest odnosno duša uopće? Na ovo pitanje ne možemo odgovoriti i zato ono ne bi trebalo ometati razvoj UI niti utjecati na njezin kasniji položaj u društvu.

Da zaključimo: “pitanje može li računalo misliti nije ništa zanimljivije od pitanja može li podmornica plivati”, kako kaže Edsger W. Dijkstra.

Leon Zrnić, 3.e

Izvori:

https://www.jutarnji.hr/life/zivotne-price/u-hdz-me-uclanio-sakupljac-starog-zeljeza-na-pantovcaku-malo-me-zateklo-pa-sam-otisao-na-konzultacije-kod-zene-i-punca/7116684/

https://arxiv.org/pdf/1802.07740.pdf

https://gizmodo.com/these-are-the-incredible-day-dreams-of-artificial-neura-1712226908

https://deepmind.com/blog/cognitive-psychology/

https://arxiv.org/abs/1706.08606

http://www.bbc.com/news/technology-27762088

https://mitpress.mit.edu/books/turing-test

https://www.cs.utexas.edu/~EWD/transcriptions/EWD08xx/EWD898.html