Eugenika

Eugenika označava korištenje znanja o genetici radi manipuliranja genskim sastavom stanovništva, s ciljem usađivanja željenih osobina u ljudski rod. Kao pojam uvodi ju Francis Galton 1883. godine. S obzirom da je eugenika orijentirana na tzv. poboljšanje čovječanstva u cjelini, u konačnici je cilj unaprijed odrediti sastav stanovništva kako bi se postigla maksimalna produktivnost, učinkovitost te funkcionalnost ljudskoga roda. S obzirom da je eugenika kao ideja napredovala kroz vrijeme, možemo ju podijeliti na staru i novu. Stara eugenika ima korjene još u antici te se od nove razlikuje po tome što nema direktnoga djelovanja na ljudski genom. Često je prisutno utjecanje na spolni sastav stanovništva s obzirom da su kroz povijest muška djeca uvijek bila poželjnija. Zabilježeni su i slučajevi sterilizacije osoba s mentalnom retardacijom te prijestupnika kao što su npr. silovatelji.  Tu pod metode spadaju prisilni pobačaj, sterilizacija i eutanazija. Nova eugenika sve to odvodi na viši stupanj nudeći mogućnosti utjecanja na gene. Razvijene su metode detekcije bolesti na fetusima pomoću koje se otvaraju prilike abortiranja djeteta s nepoželjnim osobinama. Također, znanost je uznapredovala do razine na kojoj je moguće izabrati boju kose i očiju djeteta što je jedna klinika i ponudila budućim roditeljima, no to je naišlo na veliko neodobravanje javnosti pa je projekt obustavljen. Kroz povijest je eugenika smatrana znanošću, no iz današnje perspektive teško ju je smatrati takvom jer je u suštini samo primjena već postojećih metoda u druge svrhe koje često nisu orijentirane na opću dobrobit. Eugenika bi u nekim svojim ostvarenjima mogla imati pozitivne posljedice i biti poželjna, ali nužno je naglasiti da je mogućnost zlouporabe manipulacije genima veoma opasna jer donosi posljedice kao što su još veća klasna podijeljenost i genska diskriminacija. Također se javljaju pitanja s etičkoga gledišta o tome koliko je ispravno miješati se u ljudsku prirodu. Povrjeđuje li se tako dostojanstvo još nerođenoga djeteta ili opća korist ipak preteže? Teško je na ta pitanja dati konkrene odgovore jer se tu upliće i pitanje je li važnija kvaliteta života ili trebamo život promatrati kao nešto što ima svrhu na svim razinama. Do jedne mjere treba uzeti u obzir kvalitetu života te utjecati na iskorjenjivanje teških bolesti koje onemugućuju život bez niza teških komplikacija, no miješati se baš u svaki aspekt djetetova izgleda i karaktera čini se kao narušavanje određene prirodne ravnoteže. Ako promatramo čovječanstvo kao stroj, svakako bi bilo dobro da barem do neke razine svi dijelovi funkcioniraju te ih je upravo onoliko koliko je potrebno da bi sve teklo glatko, no provođnje takvoga ideala u stvarnost zahtijevalo bi povredu ljudskih prava te bi potencijalno stvorilo samo novi skup problema. Kad razmislimo o već spomenutoj Klinici za plodnost u Los Angelesu, vidimo da cilj nije bilo nikakvo unaprjeđivanje čovječanstva koje bi imalo opću korist. već jednostavno hirovito miješanje u ljudski genom bez nekakva pretjeranog cilja koji u konačnici roditeljima neće donijeti veliko zadovoljstvo. Upravo slučaj Duchesnau i McCollouh, koje su iz prilično sebičnih razloga htjele gluho dijete, pokazuje kako ne bi svi tim mogućnostima pristupali gledajući na djetetovu dobrobit, već kao na priliku za ispunjenje vlastitih želja, bile one u najboljem djetetovu interesu ili ne. Za razliku od toga, misaoni plan za kontrolu kvalitativnoga odnosa spolova u Kini na konceptualnoj je razini prilično dobra ideja za stvaranje funkcionalnijega društva. Ideja je minimalno invazivna s obzirom da se utječe samo na spol, no pitanje je koliko bi to bilo uistinu uspješno s obzirom da bi zahtijevalo velik stupanj kontrole stanovništva i praktički ga prisililo na koncept s kojim se sigurno ne bi svi slagali. Cijelo područje reprogenetike siva je zona s obzirom da nameće pitanje koje su osobine zapavo dobre i poželjne te po kojim ih kriterijima proglasiti takvima. Najlogičnije bi bilo gledati sa stajališta nekakve koristi za društvo, odnosno prema tome kakvi ljudi najviše doprinose zajednici. No čak ni to nije dovoljno dobar kriterij jer je upravo individualnost ta koja stvara pomjene, za razliku od uniformiranosti do koje bi došlo kad bi se svima ugrađivao „poželjan“ skup osobina. Općenito bi se ideja eugenike mogla realizirati na dobar i na loš način te nije lako dati krajnji sud o tome je li moralno opravdana ili ne. Sve se na kraju svodi na ljusku ćud koja je po prirodi sklona zloupotrijebiti koncepte koji su u srži dobri pa nije teško povjerovati da bi se isto dogodilo i u ovoj situaciji.

Laura Matijaca, 3. a