Okolina oblikuje čovjeka: F. Nietzsche

Sve čovjekove ideje nastaju potaknute okolinom. Najbolji je primjer toga Friedrich Nietzsche. Da nije bilo njegova pobožnog oca koji je umirao u mukama, teško da bi Nietzsche proglasio Boga mrtvim. Iz toga je proizašlo čitavo njegovo razmišljanje o kršćanstvu kao religiji slabih, koje ne potiče borbu u životu, nego ne milosrđe kojim čovjek postaje razmažen. Sve što dolazi iz slabosti loše je, a ono što dolazi iz moći i iz podizanja moći dobro je. Tada je sreća osjećaj da raste moć. Povijest se ciklički ponavlja i vječno se vraća u ono jednako te je to čovjeku gotovo neshvatljivo. Svi zato trebaju težiti tom shvaćanju i jednom kada čovjek postigne spoznaju, prelazi u nadčovjeka jer može izdržati besmisao. Taj je nadčovjek za Nietzschea snažan pojedinac kojemu ne trebaju autoriteti jer sâm sebi zadaje smisao i sobom upravlja. Kroz kršćanstvo i povijest kritizirao je masu (kako on kaže, stado) i tradiciju koja je iskrivila ravnotežu u svijetu jer se umu i razumu (apolonski princip) daje više pažnje nego zabavi i opuštenosti (dionizijski princip). Njegova misao da svaka istina nije ništa drugo nego dovoljno ponovljena iluzija ili metafora kojoj se zaboravlja prvotno značenje još jedna je od kritika moralnoga stada koje nosi stari, loš moral koji treba uništiti.

Ono što Nietzsche nekako zanemaruje jest važnost kolektiva. Čovjek je društveno biće i osjećaj zajedništva izuzetno je važan za njegov razvoj. Kao sâm pojedinac, čovjek teško preživljava u svijetu, odnosno, potrebna mu je stabilna okolina. To nas vraća do početka – čovjekove ideje nastaju potaknute okolinom. Da Nietzsche nije imao takav život kakav je imao, njegove bi misli i ideje išle u potpuno drugačijem smjeru. Njegova teorija puna sivih tonova ocrtava njegovo vlastito životno sivilo: nesreća u ljubavi, razočaravanje prijateljima, a i ljudskim rodom, ljudskom poviješću i tradicijom koju odbacuje i pokušava promijeniti. Njegova kompleksna teorija završava neshvaćeno, odnosno, krivo shvaćeno, u rukama nacista, baš kao što i on umire u ludilu i duševnom slomu.

Lovro Grum, 4.b