Išao sam na nekoliko natjecanja u svoje 4 godine srednje škole, ali kada sam tek ulazio u to, nisam imao pojma koliko će to utjecati na mene. Upoznao sam nove ljude, saznao sam nove stvari, naučio jako puno, ali se i zabavio. Iako je bilo i teških i nekada napornih trenutaka, cijelo će mi iskustvo ostati u dobrom sjećanju.
Moja priča u vezi natjecanja počinje u 7. razredu osnovne škole, kada me je moja profesorica Biologije i Kemije nagovorila da odem na školsko natjecanje iz (tko bi rekao) kemije i biologije. Budući da mi je sve to bilo novo jer nisam prije toga znao da uopće postoje natjecanja, pomislio sam: „Zašto ne?“ Iako na biologiji nisam postigao neki poseban rezultat, na kemiji sam nekako uspio proći na državno, te je tako počela moja saga natjecanja. Tako se to nastavilo i u srednjoj pa sam bio na državnima iz kemije, informatike, fizike i matematike (naravno ne sve iste godine). Iako je državno natjecanje prilično ozbiljno i kompetitivno, ipak je najbolji dio svega toga bilo, barem meni, putovanje. To je savršena prilika da otputujem u drugi dio Hrvatske, i to uglavnom na moru (što je veliki plus) i nekoliko se dana družim s drugim ljudima koji vole iste stvari kao i ja. To je uglavnom jako zabavno i jedinstveno iskustvo.
Glavna motivacija za natjecanja bila mi je činjenica da radim ono što me zanima. Jedna stvar koju dugujem natjecanjima moja je ljubav za matematikom. Iako me matematika zanimala još od osnovne škole, nisam mislio ništa posebno o njoj. To se promijenilo kada me je moja profesorica matematike, prof. Ninković, prijavila na natjecanje iz matematike. Zbog toga sam se počeo družiti s ljudima koji su imali prijašnjeg iskustva u matematici te smo se zajedno pripremali za natjecanja. U tom sam procesu zavolio matematiku, što je rezultiralo time da ju idem studirati. Zbog natjecanja sam također stekao mnogo dobrih prijatelja te upoznao mnogo dobrih ljudi s kojima ću ostati u kontaktu dugo nakon srednje škole.
Natjecanja su me nekad natjerala da radim iako mi se ne da, što je dobra stvar za građenje određene vrste discipline. Također, u procesu pripremanja za natjecanja naučio sam se razmišljati na nove načine te sam se upoznao sa meni novim, prije nepoznatim, temama, što mi se svidjelo jer volim učiti nove stvari. Tako sam se upoznao s mnogim zanimljivim temama u primarno matematici, ali i fizici i informatici. Uz sve znanje koje sam stekao, također sam naučio cijeniti promišljanje i kritičko razmišljanje, ne samo u znanosti i STEM-u, nego i u životu općenito.
Uz pozitivne strane, kao i sve u životu, natjecanja imaju i neke loše strane. Jedna od njih je smanjenje samopouzdanja. Nekada je lagano vidjeti sve ljude koji su bolji od tebe i misliti da nisi dovoljno dobar/dobra u tome što radiš. To se definitivno i meni znalo događati. Mislim da je to uglavnom zbog nekad prevelike kompetitivnosti koja može stvoriti takvu atmosferu. Nekada je korisno ne shvaćati natjecanja previše ozbiljno jer ipak je bitno osjećati se sretno i zadovoljno sa sobom. Drugi je problem stres. Ako se radi o nekom natjecanju koje shvaćaš ozbiljno, pritisak je velik. Samo natjecanje pogotovo zna biti stresno u takvim situacijama, što te nekad sprječava da razmišljaš. Također, još jedan problem je burnout. Iako se meni nije dogodio, znam nekoliko ljudi koji su odustali od natjecanja jer im je bilo previše kompetitivno i stresno. Znam također ljude koji su postigli jako dobre rezultate na međunarodnim olimpijadama koji su bili jako blizu burnoutu.
Na kraju dana, nisu natjecanja za sve. Nekima se ne sviđa kompetitivna atmosfera natjecanja. I to je u redu. Svatko bi trebao raditi što ga zabavlja i ispunjava. Meni je drago što sam se natjecao jer je to bilo jedinstveno iskustvo u kojem sam upoznao mnogo prijatelja te naučio mnogo zanimljivih stvari. Sve u svemu, bilo mi je zabavno te iako je bilo i teških trenutaka, na kraju je bilo vrijedno toga.
Tekst i naslovna fotografija: Gabriel Čajsa, 4.F