Napokon smo napisali sve testove, predali onaj jedan referat u kojem smo morali namjestiti apsolutno svako mjerenje i riješili se čak i usmenog iz Geografije. Ispred nas je vikend u kojem ne moramo otvoriti niti jednu knjigu ni isprintati skriptu. Život je lijep.
I onda se negdje iz predzadnje klupe lijeve strane učionice, u četvrtak peti sat, čuje to fatalno pitanje: „E, a što ćemo za vikend?”
Što ćemo za vikend?! Prošle dvije subote bili smo doma, jednu smo proveli s plavom zbirkom, a drugu s referatom iz Fizike u kojem je relativna greška bila 300%. Zaboravili smo na to da u uputama za korištenje našeg malog bijelog Casija nigdje ne piše da se mora koristiti vikendom.
Odjednom smo zaslijepljeni izborom koji nam se nudi. Možemo s frendicom koju nismo vidjeli dva tjedna na neku finu večeru do grada. Možemo i na onaj rođendan na koji smo bili pozvani još prije mjesec dana. Možemo i do nekog kluba. Ili jednostavno prošetati gradom. Možemo otići na badminton na Velesajam ili na onaj koncert za koji su ostale karte, kao da su nas čekale.
Naravno, to su iznimni slučajevi. Većinu vikenda ipak imamo vremena za otprilike jednu zanimljivu aktivnost, ali to nas ne sprečava da se žalimo.
Tijekom četiriju godine srednje, naša se omiljena mjesta za izlaske mijenjaju. U prvom smo razredu u subotu navečer na Trgu jeli brownie sa sladoledom, a u četvrtom nam to baš i nije zanimljivo. Možda smo otkrili nova mjesta, ali možda su i mjesta otkrila nas. Sa 16 samostalno možemo ući na koncert u Tvornicu, a s 18 imamo toliko izbora da i ne znamo odakle krenuti. Bilo kako bilo, događaja nikada ne nedostaje.
Ako poželimo na koncert, provjeravamo stranice Eventima, Entrija i Yema. A kazalište? Stvarno dugo nisam bila na predstavi. Igra li nešto zanimljivo u ZKM-u? Kerempuhu? Exitu? A HNK-u i Komediji? Mogli bismo čak i u kino, izašao je onaj novi film, svi kažu da je predobar. Idemo li do Branimira ili na Kaptol? Mama mi uvijek govori da slušam nekvalitetnu glazbu. Mogli bismo onda do Lisinskog na neku kantatu ili operu… Toliko izbora!
Dugo nismo sjeli s frendicom na kavu. Uvijek je dobro ići negdje do centra, onda možemo promatrati tko sve prolazi pored nas. Možemo se naći na Trgu pa se spustiti do Cvjetnog na piće. A ako ogladnimo? Dobro, na Trgu smo, oko nas ima tisuću i jedna opcija. Nešto azijsko možda? Meksičko? Onda će nam trebati i desert… Sladoled ili kolač? Sve zvuči odlično.
Stvarno bih trebala na onaj rođendan frendice kojoj sam obećala doći… Cijeli razred dolazi i trebam još pitati mogu li povesti plus jedan. Samo što ne znam kako se vratiti s rođendana. Tko slavi rođendan u Klinča Selima?! Dobro, nešto bi se dalo smisliti. A što obući? Kakav će bit vibe? Je li ona ozbiljna da je tema All-White?! Pa ja nemam ništa bijelo! A poklon? Trebamo napraviti grupu pa vidjeti je li rekla u posljednje vrijeme da nešto baš jako želi…
Četvrtak, 6. sat., profesorica diktira pitanja pomoću kojih treba obraditi lektiru koja je, zbog okolnosti na koje ona ne može utjecati, pomaknuta na sljedeći ponedjeljak. Dok pokušavam shvatiti kako se slovka dugačko rusko prezime nekog glavnog lika, ona govori kako joj je Zločin i kazna jedan od najdražih romana svih vremena…
Tekst: Antonija Vukadin, 4.D
Naslovna fotografija: Hansjörg Keller na Unsplash