Pred vama je trag o jednom prijateljstvu koje traje već dugi niz godina. Pročitajte što o ljubavi, teorijama zavjere, robotima i životnim vrijednostima misle naši dragi profesori Krešimir Gracin i Ivan Tomašević, čija je strast prema životu, spoznajama i obrazovanju te predanost učenicima i želja za prenošenjem znanja, stvorila neraskidivu vezu.

MMC: Kada biste međusobno zamijenili mjesta, tko bi bolje odradio tuđi posao?

Tomašević: Krešo jer je on, između ostalog, po struci i laborant u nastavi (srednjoškolske) Fizike, a ja nisam laborant u nastavi Filozofije. ☺

Gracin: Sigurno Ivan. Ja bih morao Fiziku ispočetka učiti, a on filozofiju živi i neprestano misli i probavlja.

 

MMC: Ako bi onaj drugi izgubio sjećanje što biste mu prvo ispričali o vašem prijateljstvu?

Tomašević: Rekao bih mu da se zove Krešimir Calderon de la Barca i da je život san. Potom bih mu rekao da smo nas dvojica bili u potrazi za nekim čudnim likom koji se zove Smisao Života. Da se za njega priča da je viđen negdje u MIOC-u, možda u N8, možda u C15. Ali, da je to vjerojatno samo bajka, da je to vjerojatno samo san. ☺

Gracin: Ne bih mu ništa o prošlosti pričao. Pitao bih ga kakav je život bez sjećanja. Tako bismo opet počeli filozofirati ako bi mu karakter ostao isti ili sličan. Ako je naš karakter naše kristalizirano sjećanje, vjerojatno bi ga promijenio, a ako mu se karakter ne bi promijenio, onda je on nešto dublje od sjećanja. U prvom slučaju, istraživali bismo taj novi karakter. No to da je on voljan istraživati, značilo bi da mu se on u dubini i nije promijenio. Ako pak ne bi bio voljan istraživati, ja bih se sjećao onoga koji je bio voljan.

 

MMC: Kada bi drveće moglo razmišljati, što bi mislilo o ljudima?

Tomašević: Rekao bih – ne baš najbolje, osobito o onima sa sjekirama i motornim pilama. ☹

Gracin: Osjećalo bi strah. Što uostalom i sva druga bića u kojima postoji neki oblik osjećanja i mišljenja osjećaju spram čovjeka. Mislilo bi: „Neće me valjda sasjeći!?“. Trudilo bi se postati što ljepše da ga ne nacijepaju. Uostalom, kao i ljudi jedni prema drugima. Romantično razmišljajući o pitanju, stara i mudra stabla, koja su doživjela mnoge ljudske generacije, osjećala bi prema ljudima suosjećaj i razumijevanje prema njihovoj patnji pozivajući da se umire pod njihovim krošnjama. Ljudi pod tim krošnjama ne bi sumnjali da stabla razmišljaju i osjećaju. Osjećali bi to. Radije vjerujem u svoj drugi odgovor.

MMC: Je li ljubav samo biološka reakcija ili nešto više?

Tomašević: I nešto više. Ima tu i ludosti i patnje, a ponekad ponešto i sreće. Eh, što bismo bez nje? ☺

Gracin: Vjerojatno mislite na zaljubljenost? Nešto više bioloških reakcija od jedne. No biološke su reakcije izraz neke jače volje od naše. Ta volja kroz bića koja žive nešto hoće. Lijepo je biti u stanju opsjednutosti tom voljom. U svijetu je sve na svojem mjestu. Gledajući ih takvim očima, svi su ljudi dobronamjerni, a ako i nisu, žališ ih jer ih vidiš kao nesretne i uplašene. Kada bismo samo mogli trajno biti u takvoj opsjednutosti!

 

MMC: Koja je najluđa teorija zavjere koju ste čuli?

Tomašević: Iako svi sa zdravim očima vide da je Zemlja ravna (doduše grbavoravna, ali ipak ravna), ima čudaka koji vjeruju da je Zemlja okrugla (grbavookrugla). Mogli bismo isto tako tvrditi i da je Zemlja kocka, dodekaedar ili kozaedar. Doduše, u ovo zadnje vjeruje dvadeset jednakostraničnih trokutastih koza, ali njima to nije za zamjerit’! ☺

Gracin: Da su političari i moćnici egzistencije koje nam žele dobro. Da je vlast naš prijatelj. Da nas tehnološke tvrtke prate po internetu kako bi nas zaštitile.

 

MMC: Mislite li da će roboti jednog dana preuzeti svijet?

Tomašević: Bojim se da se robotsko preuzimanje svijeta već događa jer mi ljudi postajemo sve više nalik robotima. ☹

Gracin: Više se bojim ljudi koji se ponašaju kao roboti nego robota koji se ponašaju kao ljudi. Davni je san čovječanstva da roboti preuzmu ljudske poslove. Iako nam strojevi život čine lakšim, malo se bojim takve budućnosti, ne zato što bi nas roboti mogli porobiti, nego zato što bismo se mi promijenili, i mijenjamo se. Ima jedna taoistička priča na kraju koje starac zaključuje: „Slušao sam od svog učitelja da su oni koji imaju strojeve lukavi u svojim poslovima, a oni koji su lukavi u svojim poslovima nose lukavstvo u svom srcu, a oni koji nose lukavstvo u svom srcu ne mogu biti čisti i nepokvareni; a oni koji nisu čisti i nepokvareni u svom srcu nemirni su u duši…“

Nismo mirni. Provjerite kako se osjećate nakon nekoliko dana na nekom brdu, bez strojeva.

 

MMC: Koja je najčudnija stvar koja vam se ikada dogodila na satu?

Tomašević: Jednom davno, dok sam držao nastavu, imao sam osjećaj da me učenici slušaju i da ih zanima ono što predajem. Da, bio je to doista čudan osjećaj. ☺

Gracin: (Maturanti će znati.) Nekada zaista nisam siguran da ne sanjam dok predajem.

MMC: Ako biste mogli biti bilo koji lik iz knjige ili filma, tko biste bili i zašto?

Tomašević: Joker! Batmanu bih rekao da je bezveznjak, da su mu kostim i batmobil bezvezni, i da pobjeđuje samo zato što je režiser na njegovoj strani. ☺

Gracin: Netko tko može letjeti. Jer se osjećam kljakavim u ovom tijelu. Pitam se zašto bi inače ljudi uživali u vožnji, bicikliranju, trčanju, penjanju, ronjenju i skijanju nego jer žele stvoriti surogat osjećaju letenja. Kao da nam još jedan organ nedostaje. To mogu, ali i ne moraju biti krila. Ali ne Petar Pan, ni onaj kostimirani Amerikanac s Kriptona.

 

MMC: Koje su vaše tri omiljene riječi i zašto?

Tomašević: Hvala! – kako bih zahvalio za ono što dobijem, Izvoli! – za podijeliti ono što imam i Oprosti! – kako bih se ispričao za ono što činim.

Gracin: U ovom trenutku: oplameniti, razdisati, ubuditi, razspavati, oneploditi, dotinjati, doženiti i doudati. Jer sam ih sada, razmišljajući o pitanju, izmislio. Oprostite na ovakvom odgovoru. Lakše mi je izmisliti nego od mnoštva ponuđenog odabrati. Jako sam neodlučan.

 

MMC: Kada biste mogli naučiti bilo koju vještinu preko noći, koja bi to vještina bila i zašto?

Tomašević: Hesihija (ἡσύχιος – gr. tihovanje). Potrebno je znati šutjeti da bi se znalo slušati. Ovaj svijet bio bi puno bolje mjesto kad bismo stvarno čuli ono što nam drugi govore.

Gracin: Lijepo svirati duduk. Da mogu pomicati brda.