10 sati matematike tjedno, ronioci i Supermani po školi, zbirke zadataka s faksa, profesori – strah i trepet, maturalna radnja, plesnjaci, kartanje bele…

Kao djeca, mladi ili odrasli često od starijih znamo čuti U moje doba… Zatim uslijedi neka kratka priča, anegdota ili usporedba koja ponekad vodi pohvali, a ponekad kritici. Često se zapitamo kako je to zapravo bilo u njihovo doba. I od profesora ponekad čujemo neku usporedbu o tome kako je to bilo u MIOC-u prije 10, 20 ili čak 30 godina. Što se promijenilo? Što je ostalo isto? Kako bismo dobili odgovore na ova pitanja, ne moramo ići daleko. Zapravo ne moramo ići izvan prostora škole, jer odgovori su upravo u njoj.

Naša škola ove je godine brojila 21 profesor koji mogu reći kako su hodali hodnicima XV. gimnazije u dvije različite uloge: prvo kao učenici, a zatim kao profesori. Oni su sljedeći: Jelenka Anić, Sanja Antoliš, Damir Brajković, Aneta Copić, Darja Dugi Jagušt, Ines Dukić, Jelena Kos, Franka Kraševac, Damir Lovreković, Zlatka Markučić,  Iva Matovinović Klarić, Zrinka Mavračić, Bernardica Mlinarić, Marina Ninković, Vesna Ovčina, Idana Perić, Vesna Smadilo Škornjak, Senka Škrnjug, Eva Špalj, Ljiljana Štracak i Ernest Wendling. Neke smo od njih zamolili da nam opišu svoje (davne) miočanske dane. Profesorice su s kojima smo razgovarali Sanja Antoliš, Vesna Ovčina, Vesna Smadilo Škornjak i Darja Dugi Jagušt (profesorice Matematike), Ljiljana Štracak (profesorica Informatike) i Iva Matovinović Klarić (profesorica Engleskog jezika).

Danas se za našu XV. gimnaziju kaže da je jedna od najpoželjnijih škola u Hrvatskoj, a svake godine upisujemo oko 200 učenika. Ta se brojka možda čini velika, no 80-ih i 90-ih godina razreda je bilo do slova M, a u razredu je bilo preko 30 učenika, što upisnu kvotu dovodi do broja 400, dvostruko više nego sada. Nastava je bila u dvije smjene, a nekada, u prvom i drugom razredu, u školu se išlo i svaku drugu subotu.

Glavni uvjeti za upis bile su ocjene iz osnovne škole te prijamni. To se nije promijenilo, no na prijamnome pisali su se i Tehnički i Fizika, uz Matematiku. Prva godina srednjoškolskog života sa sobom donosi puno stresa i izbezumljenosti, a stariji razredi nikada ne bi propustili priliku za neku dobru podvalu. 

„Kad si došao u prvi razred, onak si prepadnut, kao i svaki prvašić, ne znaš  ni di si ni šta si. Pod satom traje nastava, a na prozorima, staklima gore, pojavljuje se ronioc! Dečko koji se skinuo u kupaće gaće, ima masku, dihalicu i peraje, a dvojica ga dole nose i on roni! Svi prvašići gledaju; što je ovo?! Nije to bila jedina fora, bilo je i prodavanje cigli, Supermana ”, prepričala nam je prof. Matovinović Klarić. Tradicija se podvala i provokacija prvašića, nažalost ili nasreću, izgubila tijekom godina, ali profesorice se toga sjećaju kao da je bilo jučer.

„Matematika je bila glavni predmet, svi smo to najviše učili, ali smo se zato prošetali kroz prvu godinu faksa.”

Škola je oduvijek fokusirana na STEM područja, pogotovo matematiku, informatiku i fiziku. No, oblik nastave znatno se promijenio od prošlog stoljeća. Nekada su u 1. i 2. razredu učenici imali opće predmete, a u 3. i 4. bilo je svega nekoliko predmeta: Matematika, Fizika, Informatika, Engleski, Ekonomija… Postojale su dvije Matematike: Vjerojatnost i statistika te Konačna matematika te dva profesora.     „Svako polugodište bila je neka matematika, neke su se vukle kroz cijelu godinu, uglavnom preko 10 sati matematike tjedno”,  opisala je prof. Antoliš. Nakon drugog razreda učenici su se ponovno upisivali, čak i kad su ostajali u istoj školi, a za upis su se gledale ocjene. Kada su se nakon 2. razreda gubili predmeti poput Geografije i Povijesti, morala su se izabrati dva izborna predmeta, čiji je broj bio skroman, a uključivao je Filozofiju, Kompjutersku grafiku i Astronomiju.

Pitanje je koje je ostalo u zraku sljedeće: Koja je organizacija škole bolja, tadašnja ili sadašnja? Tada se tražilo veliko znanje o užoj skupini predmeta, a danas se traži puno šire i pliće znanje zbog mnogo većeg broja predmeta. „Bili smo usmjereniji nakon 3. i 4. razreda”, zaključila je prof. Antoliš.

Unatoč tolikoj fokusiranosti na usku skupinu predmeta, natjecatelja je bilo malo, puno manje nego danas. U nekim razredima nije bilo nijednoga. Nisu bila organizirana natjecanja iz svih predmeta. Održavalo se matematičko natjecanje te je ono jedno od rijetkih natjecanja s dugom tradicijom. Sada su natjecanja popularizirana te ih ima iz gotovo svih predmeta i u MIOC-u se gledaju kao nešto sasvim normalno i uobičajeno. Nije čudno imati nekoliko državnih natjecatelja u razredu.

S godinama se izmjenjivao odnos između mladih i starijih pa tako i između profesora i učenika. Na pitanje kakav je prije bio taj odnos, odgovor je bio jasan. „Strah i trepet”, objasnila je prof. Matovinović Klarić. Vladalo je puno veće strahopoštovanje prema profesorima. No, ono što se poboljšalo individualniji je pristup svakom učeniku. Promijenio se omjer straha i poštovanja u riječi strahopoštovanje, poštovanje je prisutno, a straha je sve manje.

Profesorice su nam otkrile kako su zadaci uvijek bili ili točni ili netočni, nije bilo praćenja greške u matematičkim zadacima. Također, nisu postojali ni udžbenici ni zbirke za srednje škole iz kojih se učilo. Na satu se moralo pratiti što se radilo i zapisivati. „Postojale su razno razne zbirke za fakultete. Fiziku smo radili po nekoj, ajme meni, noćna mora knjizi, neka zbirka s vojnog učilišta u Beogradu!” dočarala je prof. Ovčina. Nama se možda čini nezamislivo, no prije 30 godina nije bilo gotovih ispisanih ispita. Profesor ili profesorica došli bi na sat i počeli pisati na ploču. „Sat traje 45 minuta, prvo ti to prepisuješ, onda kreneš rješavati i nema kalkulatora!” rekla nam je prof. Matovinović Klarić. Postojale su logaritamske tablice i po tome se pješke računalo.

Tehnologija je mnogo napredovala, stoga danas u školi imamo i kompjutere na satima Informatike, što nekada nije bio slučaj. Računala nije bilo dugo, a kada su postali dovoljno povoljni da ih škola nabavi, radila su dva učenika po računalu i to u programu Pascalu. Do tada se sva informatika ispisivala na papire.

S napretkom tehnologije došlo je i do e-Dnevnika, online upisivanja satova i izostanka. Markirati sat i proći nezamijećeno postalo je sve teže. Prisustvovati nastavi obavezno je i svaki izostanak mora imati svoje opravdanje. Osamdesetih godina učenici su imali indekse i na kraju svakog polugodišta išli su profesoru s indeksom kako bi im se potpisao, baš kao na fakultetu. „Najprije je bilo rečeno da mi uopće nismo dužni pohađati nastavu, onda su zaključili da možda nije najpametnije da nam se to kaže pa bismo ipak morali biti na nastavi.”

„Miočanske mature nekada su bile puno, puno teže nego što je sada državna matura.”

Unatoč svom uloženom trudu naših učenika, s koliko god prošli sve četiri godine, mature su obavezne. Nekada to nije bilo tako. Kada je učenik gimnazijskog programa prošao sve četiri godine sa zaključnom ocjenom odličan, bio je oslobođen matura, no ne i maturalnog rada! Maturalni je rad izašao iz prakse, ali prije se mogao pisati iz bilo kojeg područja, bilo likovne umjetnosti, bilo matematike, ali morao je imati informatički dodatak. Pisanje maturalnog rada bio je izazov sam za sebe. „Tipkaš na mašini onoj staroj onako s dva prsta, onda fulaš pa sve ispočetka! Ako je trebala neka konstrukcija, konstruiraš pa pokvariš pa malo pobrišeš pa je oke pa kad brišeš drugi put već ti se zguli papir pa sve ono što si tipko, tipkaš ispočetka. To tipkanje mature trajalo je sate i sate…”, opisala je prof. Ovčina.

Same mature također su bile drugačije organizirane. Ispitivala je komisija koja se sastojala od razrednika, predmetnog profesora i još jednog člana komisije. Za matematiku je bio pisani ispit sa zadatcima kao i sada, 45 posto za prolaz, a na usmenom su se izvlačila po tri pitanja. „To su u principu bili dokazi, dakle ono što sad pitaju u razredu: kaj mi moramo znati izvod, nije li dosta znati formulu?”

„Bilo je šarolike ekipe, pankera i darkera i hipija, ofarbanih, šarolikije neg kaj je sad.”

Krajem prošlog stoljeća dolazilo je do mnogih promjena u društvu, u modi i u načinu zabavljanja, od hipijevskih sedamdesetih do neonskih devedesetih. Ta šarolikost vidjela se svakodnevno u školi, a posebno je dolazila do izražaja na plesnjacima. Plesnjaci su bili organizirane zabave u školi održavane jednom do dvaput godišnje. Organizirali su ih sami Miočani, a dolazili su i ljudi iz drugih škola. „Bio je mrak, stvarala se magla odnekud, puštali smo glazbu i ljudi su džuskali tamo gdje vi sad sjedite u atriju. To se pušilo unutra, sve je bilo puno dima, mračno, ljubilo se u kutovima, show show! To su bile najpopularnije čage u to doba dok nisu ukinute”, opisala nam je prof. Matovinović Klarić. Kasnije, početkom 2000-ih  preimenovani su u MIOC partyje i održavali su se u sportskoj dvorani, opisala je prof. Dugi. Nažalost, tradicija školskih plesnjaka ukinuta je i više ne postoje takve zabave na razini škole.

Jedna tradicija koja se održala te sada za sebe ima i organiziranu izvannastavnu aktivnost igranje je kartaške igre Bele. „Kartalo se kao i danas, nije ih se moglo izvaditi iz učionice pa su ih čistačice počele zaključavati”, opisala je prof. Antoliš.

Nagrada je za sav uloženi trud na početku 4. razreda odlazak na maturalac. Današnje su popularne lokacije  Španjolska, Grčka i Italija, a putovanja organiziraju agencije. Nekada se nije plaćalo agenciji, odnosno maturalac bi organizirao razrednik i/ili učenici. „Mi smo sami, nekoliko nas, uložilo truda i našli smo najjeftinije karte avionom, smještaj u hotelu, bilo je jako lijepo, pratila nas je samo profesorica i njen muž”, rekla je prof. Štracak. Mjesto putovanja, smještaj i način prijevoza varirali su. Profesorica Smadilo Škornjak išla je pak 10 dana u Rusiju. „Smjeli su trajati samo tjedan dana, a mi smo uspjeli navući deset dana. Prijevozna sredstva sva; avion, vlak, autobus, sve.”

Najiščekivaniji je dan svake školske godine zadnji dan, pogotovo maturantima. To je dan kada mogu proslaviti sve što su napravili u svoje četiri godine školovanja i pozdraviti se sa svim ljudima koji su bili dio tog procesa. Jedan od načina opraštanja bilo je pjevanje profesorima na pozornici koja se nalazila između dvaju glavnih krila škole. Profesori bi dobili pjesmicu. Nakon tog opraštanja razredi bi, u originalnim majicama, išli u tadašnji oblik norijade. „Naše su gradske ture bile drugačije, bili smo originalniji. Svaki razred je sebi šivao i stvarao garderobu u kojoj je bio, nije bilo nekakvih majica koje su se štampale, nekakva osebujnost je bila”, opisala je prof. Ovčina.

Što se zapravo promjenilo? Sve i ništa.

Svako doba donosi svoje promjene. Naša se XV. gimnazija mijenjala pod utjecajem raznih čimbenika poput društva, tehnološkog napretka i promjena u obrazovnom sustavu. Svaka generacija donijela je nešto svoje, neki su običaji preživjeli, neki su se izgubili, neki promijenili, na bolje ili na lošije. Bez obzira na to u kojem razdoblju osoba pohađala ovu školu,  jedno je sigurno –  iskustvo koje se ovdje stekne ostaje s nama cijeli život. Upravo su zato naše profesorice bez problema, kao da je bilo jučer, opisivale kako je to bilo u njihovo doba.

 

Tekst: Nadia Tomljanović, 2.A