Svi smo vjerojatno čuli za pojam „cancel culture“ ili se „kultura otkazivanja“ možda spominjala u nekakvom ironičnom kontekstu i vrlo vjerojatno uz negativne konotacije jer je sama ideja kulture otkazivanja često iskrivljena. Za početak – cancel culture ili kultura otkazivanja obuhvaća ideju prestajanja podržavanja i javnog kritiziranja pojedinaca ili kompanija koje su sudjelovale u problematičnom ponašanju koje može obuhvaćati izrabljivanje djece u proizvodnji ako se gledaju kompanije, a za pojedince problematično ponašanje može obuhvaćati sve – od optužbi za seksualno zlostavljanje pa do govora mržnje na javnim mjestima i platformama. Sam se pojam „proslavio“ kada je došlo do sukoba dviju strana, jedna koja smatra kako cancel culture može pomoći razvoju društva i ujedno ga osvještava o problematičnosti određenih pojedinaca ili kompanija, dok je druga strana tvrdila kako cancelanje osoba na temelju njihovih stavova narušava slobodu govora. Strana koja je vjerovala kako cancel kultura narušava slobodu govora pojedinca je tijekom vremena zadobila većinu iako se kultura otkazivanja ne bazira samo na stavovima pojedinca, već i na njegovim djelima. Kao i većina stvari na internetu, cancel kultura brzo je prešla u ekstreme i brzo se mnogo javnih ličnosti našlo u centru pozornosti zbog stvari koje su objavili prije nekoliko godina (iako su možda od onda promijenili i svoje stavove i ponašanje), ali zapis svega toga ostao je na internetu. Tako je dovoljna i samo jedna osoba koja je imala nešto protiv njih te koja bi to mogla i iskoristiti.. Jedan od takvih primjera je pisac Rick Riordan koji je u svojoj ranijoj karijeri često iskazivao stereotipe pri pisanju likova drugih nacionalnosti i boje kože, no od početka njegove karijere puno je puta priznao svoje greške i radio na tome da uključi ljude koji mogu podijeliti svoje iskustvo kako bi njegove knjige imale što bolji i vjerniji prikaz manjina. Uz sve to, pokušaji cancelanja njega i njegovih djela, nisu ga zaobišli. Zbog takvih primjera, cancel kulture brzo se proširila i stvorila sliku sebe kao nečeg površnog. No bilo je situacija u kojima se pokušalo te ponekad uspjelo otkazati ljude poput Harveyja Weinsteina, (poznatog producenta, optuženog i osuđenog za silovanje i seksualno uznemiravanje žena). On je primjer kako je cancel kultura učinila ono što je trebala: prozvala te pomogla da se osude krivci. Sve je to bilo uz pomoć i #MeToo pokreta, on je postao poznat(iji) kao osoba koja je uništila živote nekolicine žena (iako je ostao jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih filmskih producenata).
Od trenutka kada se istaknula, oko 2017. godine, cancel culture postala je gotovo pa vlastita „žrtva“. Iako je ideja cancel kulture nešto što ima namjeru potaknuti raspravu o društvenim problemima i istaknuti pojedince koji ponašanjem moguće pogoršavaju situaciju, mnogo ljudi danas shvaća tu ideju kao jedan veliki meme. Nažalost, danas kad se pomisli na cancel culture, ljudi pomisle na nekakve bizarne situacije koje se nekom neće svidjeti, a društvo će na to burno reagirati. Kao i mnogi drugi pokreti na internetu s ciljem pokretanja diskursa – i ovaj je propao. Čak bi se moglo reći da se, zbog tolike podvojenosti mišljenja pri nastanku cancel kulture i najčešćem stavu većine ljudi, kultura otkazivanja – sama otkazala.
Tekst: Mia Bacalja, 3. A
Naslovna fotografija: Markus Winkler na Unsplash