Darko Kanjuh profesor je Geografije u MIOC-u, gdje predaje već dugi niz godina. Poznat je po tome što puno putuje. Na svojim putovanjima sigurno je mnogo naučio i upoznao se s raznim životnim stilovima koje mi ne možemo ni pojmiti.
Bratislava
Koje je Vaše najzanimljivije putovanje? Zašto biste upravo to izdvojili kao najzanimljivije?
Teško mi je to odrediti, no zasigurno imam dva najdraža. Jedno je odlazak na Tajland. Budući da sam čak dvaput imao priliku otputovati onamo u školskoj organizaciji, iskoristio sam to te u razmaku od 10 godina posjetio Tajland oba puta. To je bilo nešto posebno. I inače, kad putujem, volim otići nekamo gdje izgleda kao da sam na drugom planetu, nekamo gdje je sve potpuno drukčije nego ovdje. Smatram da je Tajland bio takvo odredište. Drugo najdraže odredište upravo je španjolska Andaluzija. Za mene je vrlo egzotična, potpuno drukčija od ostatka kontinenta. Ja bih ovako to opisao: Andaluzija je kao da imamo Maroko u Europi. Tako izgleda; kao da sam u Africi, a u Europi sam. To su moja dva, recimo, najegzotičnija putovanja dosad.
Koje Vas je putovanje najviše razočaralo? Zašto?
Ja sam strašan putoholičar i, kad putujem, volim ne očekivati ništa. Dakle, iskreno nikad nisam doživio neko razočarenje. Uglavnom sam doživljavao iznenađenja koja su me oduševljavala. Jedno od posebnih iznenađenja dogodilo se za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu u Moskvi, gdje sam bio na završnoj utakmici Hrvatska – Francuska. To se dogodilo sasvim spontano; saznao sam da je potreban turistički vodič, a već sljedeći dan otputovao. Baš mi je simpatično i posebno drago, došlo je kao šlag na tortu.
Možete li izdvojiti neko nezaboravno putovanje, ali u lošem smislu?
Što je najbolje, takvo putovanje još nisam imao. Istina, kao turistički pratitelj vodim i na maturalce za vrijeme ljetnih praznika. Bilo mi je ružno kad su se dvije cure potukle zbog nekog dečka koji im se svidio u disku. Tako su se jako potukle da je jedna od njih dobila potres mozga, pa su me profesorice nazvale u gluho doba noći, oko 3:30. Srećom, odabrana agencija osigurala nam je i liječnika, i to iz Hrvatske, pa je on intervenirao. No to je zaista bio ružan prizor; djevojka koja je dobila potres mozga počela je histerično vikati i nesuvislo govoriti. Evo, to je bilo jedno moje ružno iskustvo.
Bangkok
Upoznajete li puno ljudi na svojim putovanjima? Kako i kad ih najčešće upoznajete?
Jako puno ljudi. Za početak, upoznajem jako puno svojih kolega profesora kad vodim maturalna putovanja učenika drugih škola. Čak bih rekao da s nekima uspostavim i trajno prijateljstvo. Ostanemo povezani, a ponekad se čujemo na Facebooku. U blizini su i dvojica profesora s kojima katkad popijem kavu, a kad god oni nekamo idu na školski izlet, zamole me da im budem pratitelj. Lijepo se slažemo. Osim toga, upoznajem i mnogo kolega vodiča, turističkih pratitelja na putovanjima. Kad vodim odrasle grupe, upoznajem različite ljude. U organizaciji naših agencija vrlo često putuju ljudi iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije… Znao sam imati čak i kineske putnice, pa me agencija zamolila da sve što kažem na hrvatskom ispričam i na engleskom kako bi i one mogle razumjeti. Dakle, mnogo je to novih ljudi. Krugovi se šire komunikacijom. Uvijek mi je drago kad ponovno sretnem nekog putnika iz neke od svojih prijašnjih grupa pa se razveselimo. To mi je baš lijepo. Volim ljude, volim susretati ljude.
Onda sigurno upoznajete i puno kultura?
Da, to mi je baš posebno. Nikada neću razumjeti ljude koji ne vole putovati. I ne mogu razumjeti ljude koji, ako i putuju, vole samo mirovati. Kad ja dođem na neko novo mjesto, volim ga osjetiti svim svojim osjetilima. Dakle, očima vidjeti što više tog mogu. Osjetiti mirise, dakle otići na njihovu gradsku tržnicu, probati neke njihove specijalitete, ono što se može pojesti samo u toj zemlji. Da i nepce gušta. I neko novo piće koje samo tamo postoji. Recimo, kad sam bio u Španjolskoj, prvi sam put probao gazpacho juhu. To je hladna juha od izmiksanog povrća: paprike, rajčice, luka…svega ima. I ljeti se poslužuje hladna. To mi je bilo nešto sasvim egzotično, što nisam očekivao. U koju god zemlju da dođem, volim probati nešto posebno, što je tipično za nju. Volim promatrati i tamošnje ljude. Kad čovjek tako puno putuje, onda počne drukčije gledati i na sebe, svoje, drugo i drugačije, i sve počne više cijeniti. To je jednostavno obogaćivanje po zakonu spojenih posuda, ali kao da se izvana dolijeva nova tekućina, pa razina u objema posudama raste. Dakle, ne prelijeva se iz jedne u drugu, nego se obje posude pune. Ja nekako sve više volim svoju Hrvatsku, ali volim i druge zemlje, i druge kulture i sve što doživim. Volim uočiti razlike i reći: „Aha, ovo mi se više sviđa kod nas, a ovo mi se više sviđa kod njih. E, vidiš, ovo bismo mogli promijeniti u Hrvatskoj.“
A jeste li neke stvari koje su Vam se negdje drugdje vidjeli pokušali primijeniti ovdje?
S obzirom na to da predajem u školi, najčešće pokušavam ispričati neko iskustvo sa svojih putovanja u sklopu teme koju obrađujemo. To je živa riječ. To nije nešto napisano u knjigama ili viđeno na televiziji, nego baš osobno iskustvo. Sati na kojima se to spontano uklopi u temu budu posebni.
Zakyntos, Shipwreck beach
Posjećujete li više kulturne ili prirodne znamenitosti?
Ja sam više čovjek ulice, ceste i eksterijera, prirode i sličnoga. Međutim, volim posjetiti i najpoznatije kulturne znamenitosti u nekim gradovima, primjerice muzeje. Naime, kad sam bio u Madridu, otišao sam u Prado. To se jednostavno mora. Ondje čovjek provede četiri, pet sati i shvati koliko je umjetnost predivna, koliko je to stoljeća europske umjetnosti skupljena u jednom muzeju. Posjetio sam i Muzej kraljice Sofije, još jedan madridski muzej, u kojem je izložena Picassova Guernica. Jako modernistički muzej. Oduševio me i muzej u Figueresu; to je gradić blizu španjolsko-francuske granice, udaljen 30-ak minuta od Barcelone. Ondje se rodio slavni Salvador Dali. Muzej izvana izgleda kao torta od crvenog marcipana istočkana žutim šlagom. Na vrhu se nalaze statue američke nagrade Oscara u različitim pozama. Ti Oscari vježbaju. S prednje strane vidi se da je muzej nekad bio staro kazalište koje je bilo srušeno u Drugom svjetskom ratu, pa ga je Salvador Dali dao obnoviti, ali s nevjerojatno čudnim, nadrealističkim idejama koje me stvarno oduševljavaju. I izvana i iznutra izgleda spektakularno. Ima lice jedne žene unutra. Imate pozornicu na kojoj je kauč, nekakvo ognjište, stolovi i slike, ali čudno je što pozornica uokvirena kosom. Zatim se popnete na jedno mjesto da pogledate kroz objektiv i čini vam se kao da je sve na pozornici složeno da izgleda kao lice žene. Tako da me znaju oduševiti i muzeji, ali nisam netko tko će isključivo obilaziti samo njih. Volim hodati ulicama i osjetiti krvotok grada. To mi je puno draže. Doći u neki lokalni bar ili krčmu, kamo idu lokalci, a ne turisti. Volim malo zalutati u slobodno vrijeme, izgubiti se, da doživim lokalno stanovništvo. Upravo sam u Figueresu jednom sasvim slučajno nabasao na, kako bih ju nazvao, krčmu, koja izgleda kao da je na Kubi. U njoj su bili neki stariji ljudi, dedeki, sa šeširima, i igrali su šah. Njih desetero stoji, navija i svako malo netko savjetuje koji potez da se povuče, a koji ne. Atmosfera je bila vatrena, napeta, ali totalno lokalna. Nitko ne govori engleski. To mi je bilo ekstra.
Kako izgleda Vaš dan prije nekog velikog putovanja? Koje su Vaše navike?
Posljednji radni dan, nakon što se vratim s posla, puno učim, pregledavam Google Earth, Google Maps, gledam koliko mi treba od točke A do točke B. Uglavnom dan provedem u završnom planiranju putovanja kako bismo sve stigli obići. Ako idem na sedam dana, onda barem dva dana unaprijed moram svaku minutu znati kad je što prema rasporedu kako bi na putu izgledalo sve opušteno. Često mi grupa kaže: „Joj, Vi ste baš opušteni.“ Da, zato što je prije putovanja bilo puno planiranja i kombiniranja. Zna mi se dogoditi da imam neku noćnu moru noć prije putovanja. Na primjer, zaboravio sam nekog putnika, raspustio sam grupu, a nisam im rekao kad i gdje se moramo naći.
Je li Vam se ikad dogodilo takvo što?
Hvala Bogu, nije.
Herrenchiemsee
Kako se osjećate prije nego što napustite svoj dom pred putovanje?
Zanimljivo mi je kako se nekad probudim pet minuta prije nego što će budilica zvoniti, kao da imam nekakav biološki sat. Onda se uvijek pitam jesam li sve ponio jer mi se znalo dogoditi da zaboravim putovnicu. Onda s autobusnog kolodvora zovem suprugu: „Joj, brzo mi donesi putovnicu!“ Jednom mi je čak morala donijeti putovnicu na granični prijelaz jer sam s grupom trebao krenuti, a grupa ne smije znati da sam ja nešto zaboravio. Znači, zna biti nekad malo zbunjeno. U toj želji da sve bude kako treba, bitne stvari promaknu.
Što je ono što neki put čini vrijednim spomena i sjećanja?
Definitivno ljudi koje čovjek upoznaje na putovanjima. Neki od njih često putuju i onda pitaju kad ću nešto voditi jer bi oni htjeli ići na destinaciju koju ću ja voditi. Zatim predivna daleka mjesta koja su drugačija od onoga što mi vidimo oko sebe, koja nas zapravo oduševe jer nam otvaraju neke nove vidike, nove poglede, otvaraju nam oči za ljepotu. Egzotična nova hrana, nova pića, mirisi… People, places, events. Sve zajedno. Kad smo bili na Tajlandu, jahali smo na slonovima. To nikad ne bih doživio u Hrvatskoj. Bili smo jednom na farmi zmija, odnosno blizu kobri. To je bilo malo zastrašujuće iskustvo jer se užasno bojim zmija. No to je ono što vrijedi, ta neočekivana iskustva i doživljaji. Novac se potroši, ali ostaju iskustva.
Onda Vam nakon toga nije ni žao…
Ne, ne, ne. Doživljaji su ono što me pokreće.
Koriste li Vam iskustva s putovanja u poučavanju nastavnih sadržaja iz Geografije? Prepričavate li svoje dogodovštine s putovanja učenicima?
Svakako. Kada je bila regionalna Geografija u trećem razredu u kojoj se govorilo o zemljama svijeta, često sam znao pričati o svojim iskustvima s putovanja. Sad se kurikulum promijenio. U novom kurikulumu nema više regionalne Geografije, sad se obrađuju lokalne i globalne teme. Međutim, kad dobijem priliku u sklopu neke teme, uvijek volim ubaciti svoju osobnu priču jer mislim da će svi bolje zapamtiti životne priče i anegdote nego da samo suhoparno govorim činjenice.
Znaju li Vas učenici ispitivati o putovanjima samo da bi odužili sat?
To se znalo dogoditi dok je bila regionalna Geografija, sad je manje prilika. Sad sam iskusniji. Dok sam bio mlađi, lakše sam odlutao, dok sad ipak malo bolje kontroliram situaciju. Znalo se dogoditi da sadašnje ili bivše učenike sretnem na putovanjima. Kad sretnem nekog bivšeg đaka u sklopu neke grupe, to mi bude baš posebno.
Moskva, Svjetsko prvenstvo u nogometu
Biste li nešto poručili ljudima koji ne putuju puno?
Ako ne volite putovati, ne znate što gubite. Ne znate kakvih sve divnih stvari ima na ovom svijetu, kakvih divnih ljudi, običaja, priča, prizora, hrane… Ako odete u Andaluziju, imat ćete priliku vidjeti palaču iz Tisuću jedne noći, drevne arapske bajke. Ta velika palača s rajskim vrtom zove se Alhambra. Ima poznata kompozicija za klasičnu gitaru koja se zove Sjećanje na Alhambru. Nešto predivno. Vidjet ćete stvari iz bajki. Možete posjetiti dvorac u kojem su živjele Trnoružica, Snjeguljica i ostale princeze. Taj dvorac stvarno postoji. Zove se Neuscwanstein. U svakom filmu ili crtiću Walta Disneyja onaj lijepi bajkoviti dvorac predstavlja upravo taj dvorac Neuschwanstein. To je dvorac Ludviga II. Wietelsbacha. Ljudi, putujte, može se priuštiti, ima povoljnih putovanja. Svatko tko ima posao, može si to priuštiti. Nemojte misliti da je to jako skupo, razvuče se na rate ili se štedi. Samo treba planirati.
Planiranje je, znači, ključ?
Ključ je planirati i htjeti. Treba htjeti i ne zavaravati se: „Drugi put ću, drugi put ću…“. Jednom se živi. Ima jedan zgodan meme koji sam vidio. U Veneciji se voze dva stara turista u gondoli i spavaju, a oko njih one prekrasne ljepote. Gondolijer se smije i piše: „Nemojte čekati starost da biste putovali.“ Treba putovati što prije, treba putovati odmah i što više.
Tekst: Iskra Vranković, 2. H
Fotografije: Privatni album