Ilustracija Nine Kamčev, Karlo Trupec, 2.N
Od kada traje ljubav prema matematici? Je li to od ranijih dana u osnovnoj školi ili tek kasnije?
Oduvijek sam voljela matematiku, a s natjecanjima sam krenula već u osnovnoj školi te su mi ona bila dodatni poticaj za rad i trud. Na njima nisam bila toliko uspješna, no onda je tu bio, recimo tako, fazni prijelaz u MIOC-u. U prvom razredu nisam još uspjela proći na državno iz matematike iako smo imali dodatnu grupu koju je jednom tjedno držala profesorica Vrtar. O njoj imam samo najljepše za reći te mi je ona i napisala preporuku za Cambridge. Sljedećih sam godina ipak bila uspješnija na natjecanjima jer sam svake godine uspjela proći na državno natjecanje. Oko toga postoji jedna zanimljiva priča, naime, u drugom se razredu jednom mojem prijatelju svidjela moja najbolja prijateljica i on nam je tako odlučio držati dodatnu nastavu iz matematike. Tim sam dodatnim pripremama i radom čak tri sljedeće godine uspjela biti prva na državnom natjecanju. To ne govorim zato da se hvalim, već da pokažem koliku razliku čini rad s učenicima i rad u grupi. Vrlo je značajna ta povratna informacija; imam dobre rezultate koji me potiču da dodatno radim i da budem dio te zajednice te to naposljetku daje bolje rezultate koji me ponovno potiču na rad i trud.
Je li postojao profesor koji Vas je usmjerio/potaknuo na matematičko usmjerenje?
Istaknula bih baš profesoricu Vrtar. Čak mi je u osnovnoj školi razrednica bila profesorica matematike. Ono što cijenim kod profesora u XV. gimnaziji jest to da postavljaju autoritet i standarde koji dolaze prirodno. Vidi se da znaju što rade, da ih zanimaju učenici i njihov posao. Objektivni su u svome radu i imaju svijest da je matematika bitna i da se tu ne može ništa preskakati. Imam prijatelja koji je u prvom razredu išao na popravni iz matematike, u drugom je razredu imao dva, u trećem tri, u četvrtom četiri. A sad je docent iz kemije! Stvarno ga se poticalo, ali nije bilo tu puštanja bez razloga.
Kako se razvijala Vaša karijera nakon MIOC-a? Kako ste odabrali studij i gdje ste studirali?
Deset sam godina živjela izvan Hrvatske. Tu sam se vratila prije šest mjeseci zbog jednog europskog projekta: Marie Curie stipendije. Sad sam zaposlena na PMF-u. Nakon MIOC-a išla sam studirati na Cambridge i to je opet bila neka kombinacija znatiželje i ljubavi prema matematici, ali i želje da se dokažem. Ono što bih istaknula kao prednost Cambridgea, ali i ostalih uglednih fakulteta izvan Hrvatske, jesu ljudi. Nije da je tamo poduka puno kvalitetnija nego u Zagrebu, već se jednostavno skupljaju najbolji studenti iz cijeloga svijeta i to je za mene jako poticajna atmosfera. Studirala sam na Cambridgeu, pa sam doktorirala na ETH-u u Zürichu i onda sam tri godine bila u Australiji na Monash Sveučilištu.
Koje je Vaše mišljenje o razvoju znanosti?
Mislim da je u znanost potrebno, pogotovo u Hrvatskoj, ulagati puno, puno više. Ljudi prigovaraju da je znanost jako skupa, ali to uopće nije tako. Kad se novac potrošen za znanost usporedi s budžetom za vojsku ili gradnju luksuznih ureda, taj budžet stvarno nije velik. Taj bi nam povećani budžet puno pomogao u učinkovitijem radu i rješavanju problema kojima se bavimo. Druga stvar, mislim da bi znanost trebala biti usko povezana uz obrazovanje. Što se dulje bavim znanošću shvaćam da je bitno da profesori budu stručni, a i da imaju nekakvog iskustva s praktičnom primjenom onoga što podučavaju. Time bi se postigla određena sinergija između znanosti i podučavanja, koja bi se trebala jačati.
Gdje su žene u tom razvoju znanosti?
Dobro pitanje, jako je bitno poticati žene. Po mojem mišljenju, svi bismo trebali imati jednake prilike za uspjeh u svojoj karijeri, pa tako i žene. Drugo, mislim da daju nekakav drugačiji način razmišljanja i rada. U znanosti nisu bitni samo rezultati i znanje, nego i komunikacija među ljudima i timski rad. Tu je opet bitno da postoji raznolikost u spolovima koji daju nekakvu mješavinu različitih mišljenja i stavova. Načini koji potiču žene s jedne su strane logistički, u smislu da postoji potpora u obliku rodiljnog i roditeljskog dopusta i da se u obzir uzimaju obiteljske stvari i problemi. S druge su strane i društveni, u smislu da ih kolege pokušavaju uključiti u neke društvene interakcije i druženja na poslu. Ta su druženja na poslu pogotovo bitna jer ima puno situacija gdje ste vi, kao žena, u manjini. Ja sam se više puta našla na nekim seminarima i konferencijama gdje sam bila jedina žena u prostoriji te se u toj situaciji lako osjećati društveno isključeno. Znači dvije su temeljne potpore: društvena i logistička.
Možete li nam opisati kako izgleda jedan Vaš tipičan dan na poslu?
Za mene trenutno ne postoji tipičan dan jer se još uvijek prilagođavam. Trenutno ne podučavam zato što radim na tom europskom projektu zbog kojeg se najviše bavim ovakvim aktivnostima: intervjuima, popularizacijom znanosti… Ključ je svega da se ja sama moram motivirati i sama posložiti svoje vrijeme. Međutim, to je često veliki izazov. Što se tiče tipičnog tjedna, recimo da ću dva do tri dana provesti rješavajući matematičke zadatke i probleme. Možda ću jedan dan potrošiti na ovakve aktivnosti, a ostatak ću vremena provesti na predavanjima. Ta su predavanja slična onima na fakultetu, ali su puno interaktivnija. Na tim predavanjima zapravo raspravljam o otvorenim znanstvenim pitanjima. Pričam s kolegama u inozemstvu vrlo često. Imam jako puno suradnika u Australiji i Americi s kojima na Zoomu pričam o znanstvenim problemima.
Kako se žene snalaze s prilično zahtjevnim uvjetima koji su im postavljeni zbog rodne nejednakosti? Kako ste se Vi s njima nosili?
Već sam ranije spomenula da mi je često problem bilo društveno uključivanje. Drugi je problem način interakcije. Naime, matematika je, ali i znanost općenito, vrlo stroga i rigorozna što se tiče novih ideja i dokaza. Zato se često u novim idejama i rješenjima odmah traži „rupa“, tj. nekakav matematički problem jer taj dokaz mora biti potpuno rigorozan, mora držati vodu. Ta se interakcija nekad pretvori u žestoke rasprave. Ton te rasprave jako je bitan. Često mi se dogodilo da ljudi imaju malo agresivniji ton, konkretno muškarci. U toj raspravi zato moje ideje možda ne dođu do izražaja, a nekada uopće ne dobijem ideju zbog nekog osjećaja straha i manjka samopouzdanja, samo zbog okoline u kojoj se nalazim. S tim se problemom nosim tako da što više pričam s ljudima o tome, no to još uvijek zna biti problem. Pokušavam razgovarati i surađivati s kolegama koji mi odgovaraju. Tu mi je opet jako bitno birati suradnike s kojima mogu dobro komunicirati. U Hrvatskoj mislim da je položaj žena nešto bolji. Imamo bolje uvjete, kao što su rodiljni dopust i sl. U Hrvatskoj je također veći postotak žena na fakultetima nego u ostalim zemljama. Međuljudski odnosi još uvijek znaju biti problematični. Žene se katkad ne osjećaju vrednovano; to pokazuje činjenica da na PMF-u među redovnim profesorima ima jako mali postotak žena. Žene se u teoriji potiče na takvu vrstu poslova, ali i dalje postoje određene kulturne prepreke koje je jako teško promijeniti i premostiti.
Koji su Vaši ciljevi u budućnosti?
U daljoj bih se budućnosti htjela više usredotočiti na predavanje i podučavanje te na popularizaciju znanosti kako bi se mogle pružiti prilike ljudima koji ih inače ne bi nužno imali. Ja se bavim jednim područjem koje nije toliko prisutno u Hrvatskoj, a to je teorija grafova i vjerojatnosna kombinatorika. Htjela bih imati doktorande i još jednu istraživačku grupu koja je povezana s ljudima iz inozemstva i pomoću koje ljudi mogu dobiti neke jedinstvene prilike. To je ipak nekakav dugoročni plan jer sam svjesna da sam još uvijek mlada i neiskusna i da imam puno toga za naučiti. Trenutni mi je cilj uspješno obaviti taj istraživački projekt kojim ću se baviti dvije godine, prikupiti neke zanimljive rezultate i uspostaviti suradnje s ljudima u Hrvatskoj. Htjela bih jednostavno učiti od drugih, iskusnijih ljudi i promatrati situacije i prilike koje su dostupne.
Što biste se mladim ljudima preporučili nakon MIOC-a, studij vani ili ovdje, rad vani ili ovdje?
Ja sam u svojih deset godina života izvan Hrvatske dobila jako puno iskustva, životnog i matematičkog. Studirala sam na Cambridgeu gdje sam živjela u domu i ti su mi prijatelji bili kao druga obitelj. Tamo sam iskusila studentski život koji ne bih mogla doživjeti u Zagrebu, gradu u kojem sam odrasla. Međutim, mislim da sam bila predugo izvan Hrvatske ili da sam prerano otišla zato što mi sad nedostaje nekih društvenih kontakata. Većina ljudi svoja ključna poznanstva stvara na fakultetu; ti ljudi vrlo često postaju doživotni prijatelji. Ja to nemam ovdje u Hrvatskoj, odnosno moji su prijatelji u Engleskoj. Osjećam da je to nešto što mi nedostaje, a sada je to jako teško promijeniti. Iako ovo što ću sada reći jako ovisi o ciljevima ljudi koje naravno neće sa sigurnošću znati s 18 godina, svejedno bih htjela ovo savjetovati: znanost je specifična po tome što školovanje i obrazovanje dosta dugo traje (doktorat, postdoktorat, i sl.). Ne bih nužno preporučila ljudima da budu deset godina izvan Hrvatske. Preporučila bih da studiraju ovdje, ali da pokušaju stvoriti neke inozemne veze na nekim ljetnim škola, razmjenama i sl. To bi im onda omogućilo da odu na neki dobar doktorat u inozemstvo jer je to inozemno iskustvo jako bitno i vrijedno. Naši su fakulteti također vrlo dobri, a mislim da je ipak zajednica jako bitna. Može se ovdje ići na fakultet, ali se istodobno angažirati u udrugama ili na studentskim natjecanjima i okružiti se ljudima koji su stvarno zainteresirani i entuzijastični oko onoga čime se bave. Problem je što je za upisati na neki dobar doktorat izvan Hrvatske na nekom vrhunskom sveučilištu potrebno imati razna postignuća, ali i poznanstva. Zato je korisno otići na neku razmjenu i stvoriti kontakte u inozemstvu
Što biste curama u prvom razredu MIOC-a preporučili?
Ne volim dijeliti savjete jer znam jako malo o vama. Jedan od problema u znanosti jest taj da postoje određena mjerila i ideja je da se ljude uklopi u ta postavljena mjerila. No, mislim da moramo puno šire od toga razmišljati i da se treba usredotočiti na uključivanje žena. Ako uključimo više žena, imat ćemo različita mjerila i puno šira razmišljanja. Ne bih dijelila konkretne savjete, nego bih htjela da ostanete znatiželjne, zainteresirane i da ne postavljate same sebi neka očekivanja ili granice. Bitno je da samo zadržite taj stav učenja. Ima jedan jako dobar TED talk, zove se Growth vs fixed mindset. Cijeli je smisao toga da se djecu ne treba hvaliti na temelju njihovih talenata i nadarenosti i da nije dobro govoriti: „Ti si pametan“ i sl. Treba ih hvaliti kada nešto dobro naprave i postignu zbog uloženog truda u neki projekt.
Je li bilo teško upisati međunarodni fakultet, s obzirom na to da niste pohađali međunarodni program?
Meni je pomoglo to što sam imala odlične rezultate s olimpijade, tako da nije bilo teško s matematičke strane. Bilo je teško s logističke strane jer to je sve pisalo na papiru i trebalo je skupljati razne preporuke; profesorica Vrtar napisala mi je stvarno predivnu preporuku. Onda je to trebalo prevesti na engleski što je napravila isto jedna učenica iz MIOC-a. Trebalo je skupiti sve te materijale, objašnjavati da imamo 20 predmeta tijekom školovanja i objasniti našu skalu ocjenjivanja. To je bilo dosta izazovno, ali mislim da su pri upisu na fakultet najvažniji bili moja osobnost, znatiželja i ljudi koje sam upoznala. Za prilike upisa stranih fakulteta nije se ni znalo, ljudi nisu znali da postoje stipendije. Ja sam na olimpijadi upoznala neke dečke iz Češke i Litve i oni su mi rekli da je na Cambridgeu odlično i da se prijavim na njega. Bitno je bilo dobiti tu informaciju i poticaj, a ne nužno znanje. Ja sam došla tu gdje jesam ne zato što sam najbolja matematičarka, nego zato što znam pričati s ljudima.
Je li Vam u sjećanju ostala neka situacija iz MIOC-a, nešto dobro ili loše?
Ne znam koliko smijem otkrivati. Dobra je bila ta neka grupica koju smo mi stvorili. Moj razred, ali i cijela generacija, stvarno je bila puna matematičara i informatičara. U tu sam se grupu dobro uklopila jer sam kao matematičarka u njoj bila cool, a ne neka štreberica. To mi je puno značilo. Loših se stvari i ne sjećam, ali u MIOC-u se zahtijeva velika širina znanja, pa smo se mi izvlačili na razne načine: prepisivali, skupljali pitanja iz testova iz drugih razreda, čitali kratke sadržaje lektira i sl. Sjećam se da je jedan učenik iz razreda nabavio pitanja iz zemljopisa iz drugog razreda i bio je sav sretan, ali je na testu shvatio da pitanja nisu po redu kako je bio zapisao odgovore. On je nasumično napisao te odgovore i dobio je dva sa svim pitanjima iz testa i napisanim odgovorima.
Mila Trkulja, 1.b
Nika Sudić, 1.e
Luce Marušić, 1.n
Naslovna fotografija: Jeswin Thomas na Unsplash