Intervju s Valentinom Anufriyevnom: Kako je bilo odrastati u Ukrajini u vrijeme černobilske katastrofe
Valentina Anufriyeva
Ove godine puni se 36 godina od černobilske katastrofe, kada je ljudskom greškom eksplodirao jedan od četiriju reaktora nuklearne elektrane „Memorijalna elektrana Vladimir Iljić Lenjin“ na sjeveru Ukrajine te je velika količina radioaktivne prašine raznošene vjetrom pogodila zdravlje stanovnika obližnje Bjelorusije, Ukrajine, Rusije, ali i čitave Europe. Godine 2019. cijeli događaj aktualizirala je Netflixova serija „Černobil 1986.“. Ja sam se baš u jeku njezine popularnosti našao u Kijevu, te sam odlučio istražiti kako je to tada izgledalo, kroz oči onih koji su bili u neposrednoj blizini. Imao sam priliku razgovarati s nekoliko ljudi, no posebno me se dojmila priča Valentine Anufriyeve čiji je ujak bio jedan od vatrogasaca koji je gasio požar na nuklearnom reaktoru.
Koliko ste imali godina kada se dogodila černobilska katastrofa?
Bila sam u šestom razredu osnovne škole, imala sam 12 godina.
Gdje ste živjeli u vrijeme katastrofe?
Živjela sam pokraj Kijeva, ali sam imala dosta rodbine koja je živjela u neposrednoj blizini nuklearne elektrane koja je eksplodirala. Ja sam živjela s bakom i djedom, jer je tada u Ukrajini bio običaj da djeca žive kod baki i djedova dok roditelji rade u nekom drugom dijelu države.
Kako i kada ste saznali za katastrofu?
Vijest su javno objavili tek tjedan dana nakon katastrofe. Mi smo potpuno normalno išli u školu. S obzirom da smo tad bili dio Sovjetskog Saveza, postojala je blokada informacija pa smo mi dosta kasno čuli što se dogodilo, što je strašno, jer da smo saznali ranije, sigurno bi se puno više života sačuvalo. Eksplozija se dogodila 26. travanja, a mi smo u Kijevu 1. svibnja imali paradu na otvorenom na kojoj je prisustvovao veliki broj ljudi. Mojoj prijateljici iz razreda roditelji su bili liječnici, te je nakon nekoliko dana prestala dolaziti u školu. Mi ostali nismo znali što joj se dogodilo i bili smo zabrinuti za nju, jer smo inače, kad netko izostane iz škole, uvijek nosili bilježnice i pomagali. Molila sam baku da nazove njezine roditelje, ali sve što smo uspjeli saznati bilo je da nisu više u Kijevu. Svakakvi scenariji su nam padali na pamet zašto je otišla, ali ovaj stvarni, nikada nam nije pao na pamet. Nakon nekoliko dana informacije su objavili na radiju i televiziji te su stanovnici postali svjesni da su zapravo u opasnosti.
Je li se tih dana nešto neobično događalo?
Ništa nije upućivalo na to da se nešto neobično događa s obzirom da je radijacija u zraku, ne može se namirisati, vidjeti niti okusiti. Sjećam se da je bilo neuobičajeno puno djece iz ulice i u razredu koja su se osjećala kao da imaju prehladu ili virozu. Baka je isto pričala da je neka gripa poharala susjedstvo, s tim da je zanimljivo da su zahvaćene bile pretežno žene u obitelji. U jednom trenutku su krenule glasine da se nešto loše dogodilo, ali nitko nije imao točnu informaciju što je to bilo.
Što se dogodilo kad ste napokon saznali za čitav događaj?
Čim smo saznali, s bakom i djedom sam otputovala na nekoliko tjedana rodbini u Moskvu jer se smatralo da je tamo opasnost manja.
Jesu li, kad ste se vratili, postojala kakva ograničenja u ponašanju?
Jesu. Morali smo svaki dan čistiti stanove. Sjećam se da dugo nismo smjeli otvarati prozore. Dugo nismo jeli hranu iz naših vrtova, niti smo pili mlijeko, a hranu iz dućana, za koju su nas uvjeravali da je došla iz južnih dijelova Ukrajine, koji nisu značajno bili zahvaćeni radijacijom, detaljno smo i dugo ispirali. Uzimali smo jodirane tablete jer su to bili lijekovi koji su pomagali da ne dobijemo karcinom štitnjače, a koji se često dobivao od radijacije.
Znate li nekoga tko se razbolio?
Da, u danima nakon eksplozije i moj ujak je bio jedan od vatrogasaca koji je gasio vatru i čuvao požarište na samoj nuklearnoj elektrani koja je eksplodirala. Umro je od raka nekoliko godina nakon toga, no ono što ću uvijek pamtiti je da nikad nije niti jednu jedinu riječ prozborio na temu katastrofe. Bio je vidljivo fizički i psihički bolestan, a mi smo svi znali da ga je netko obvezao na šutnju o detaljima katastrofe. Moji roditelji su pričali da je to sigurno bio uvjet da bi njegova obitelj bila zbrinuta. S obzirom da sad radim u zdravstvenom sustavu, imam informacije o desecima tisuća odraslih i djece koji su se nakon katastrofe liječili od raznih malignih bolesti. Mnogi od njih imali su karcinom štitnjače. U bolnicama i dan danas postoje posebni odjeli za liječenje karcinoma štitnjače, a Ukrajina prednjači po broju specijalista endokrinologa koji liječe štitnjaču.
Jeste li bili uplašeni?
Ne, u to vrijeme nisam bila prestrašena jer nisam shvaćala razmjere te katastrofe, a kasnije sam bila više tužna i ljuta nego uplašena. Tužna sam i dan danas jer je preko 200.000 ljudi preminulo od posljedica radijacije, a zdravlje nekoliko milijuna ljudi je privremeno ili trajno narušeno. Tužna sam također jer je jedan prekrasan dio naše lijepe Ukrajine uništen, možda i zauvijek, a i planeta je toga dana dobila „snažan udarac u trbuh“. Ljuta sam jer se u prvom redu katastrofa mogla izbjeći da su postojali jači sigurnosni protokoli. Nakon što se katastrofa dogodila, puno je stradalih moglo biti spašeno da su informacije podijeljene na vrijeme, to i dan danas frustrira. Kad se sjetim kako smo 1. svibnja mahali zastavicama na paradi, ledi mi se krv u žilama.
Jeste li gledali Netflixovu seriju „Černobil 1986.“?
Čula sam da je serija izašla i da je jako popularna, ali ja je nisam gledala i mislim da neću. Iako je prošlo puno godina, te rane će uvijek biti svježe i mislim da serija u Ukrajini neće postići neku veliku popularnost. U svakom slučaju, dobro je da mlade generacije vide što se dogodilo kako bi držale oči širom otvorene i bile u prilici spriječiti da se tako nešto dogodi opet.
Prolazeći vlakom po obližnjim dijelovima Ukrajine, razmišljao sam kako je cijeli događaj Černobila na mene ostavio snažan dojam. Eksplozija elektrane nije samo ostavila veliku štetu na tom području, nego je utjecala na živote velikog broja ljudi koji su živjeli u Ukrajini, ali i šire, po cijeloj Europi. Mnoge obitelji su morale napustiti svoje domove i bježati, napuštajući svoje živote, suočiti se s bolešću i smrću svojih najbližih. Černobil će nam uvijek ostati u sjećanju, a posljedice tragedije još se i danas osjećaju.
Tekst i fotografije: Karlo Trupec, 2. N
Naslovna fotografija: Kato Blackmore na Unsplash