Sjedinjene Američke Države među najvećim su velesilama i jedna od najpoznatijih federacija u svijetu. Među raznim vrstama tehnologije, hrane i ljudi koji se mogu naći u Americi, našao sam se i ja, učenik XV. gimnazije, Tomislav Tokić. Oduvijek sam htio otići na razmjenu, međutim, moje je želje zamalo uništila korona. U drugom razredu shvatio sam da mi je treći razred posljednja prilika za razmjenu jer je u četvrtom razredu matura te sam se dvoumio pitajući se je li to pametna ideja. Ako završim u „lockdownu“ u Americi, sve će biti uzalud i neću iskusiti njihovu kulturu i običaje. Na kraju sam odlučio otići i malo riskirati, a agencija preko koje sam išao obećala mi je školu uživo. Agencija nasumično dijeli učenike po saveznim državama i ne mogu reći da sam imao prevelike sreće; dobio sam Missouri, a bio sam smješten u malom gradu Fordlandu pored malo većega Springfielda. Obitelj koja me udomila zato je bila odlična, a osim mene udomili su i Davidea, učenika iz Italije. On i ja postali smo poput braće tijekom sljedećih šest mjeseci, a osim o američkoj, dosta sam saznao i o talijanskoj kulturi. Obitelj koja me primila nije imala djece; bili su to muž i žena željni upoznati kulture različite od njihove.
Škola: ležerno ozračje i košarka do daske
Mogu reći da je njihova kultura mnogo drukčija od naše; morao sam se prilagoditi na mnogo područja. Njihova srednja škola bila mi je dosta jednostavna. Svaki dan pohađao sam istih sedam predmeta od kojih mi je samo engleski jezik bio izazov. Svaki sat trajao je 50 minuta, a jedan cijeli sat je bio namijenjen ručku tako da je škola trajala do 15:20 sati. Nakon škole odmah su počinjali treninzi košarke koji su trajali do 17 sati, a dva puta tjedno imali bismo utakmicu pa bih se vratio kući tek oko 20 h. Ovaj školski sustav bio mi je jako zabavan jer sam se svaki dan družio s prijateljima na ležernim satima, a kasnije igrao košarku. Košarkaške utakmice bile su najzabavnije. Kada bih pogodio koš, osjećao bih se kao da sam u nekom filmu. Cijela tribina vikala bi i pljeskala, pogotovo cheerleaderice. Škola je također bila veća od hrvatskih srednjih škola i nudila je svakakve aktivnosti. Primijetio sam puno „tračanja“, što me također podsjetilo na klasične američke srednjoškolske filmove. Zbog svih svojih aktivnosti imao sam jako malo slobodnog vremena i učio sam puno manje nego što bih učio u Hrvatskoj. Od sedam predmeta odabrao sam kemiju, biologiju, anatomiju, engleski jezik, matematiku, geologiju i tjelesni, a kao predmete moguće je odabrati mnogo predmeta poput likovnog, glazbenog, zbora, orkestra i nekakvih laganih predmeta koji se po mome mišljenju ne bi trebali učiti svaki dan. Na matematiku, koju sam ja pohađao, išlo je osam učenika, a na likovnom ih je uvijek bilo 20 do 25. Puno Amerikanaca imalo je jako lagane predmete u rasporedu, a jako ih je malo pohađalo, recimo, geografiju. Većina njih prvi je put čula za Hrvatsku kada sam im rekao odakle sam. Školski satovi činili su mi se puno ležernijima i lakšima nego u Hrvatskoj. Profesori su mnogo više razgovarali sa mnom o privatnom životu što mi je na početku bilo vrlo čudno, a neki učenici čak su znali normalno pričati profesoricama o svojim vezama. Rekao bih da se ljudi ondje mnogo više trude povezati na osobnoj razini i steći neko povjerenje prije učenja. Bilo mi je zanimljivo raditi u takvoj okolini, ali morao sam jako malo raditi a pohađao sam njihove „najteže“ predmete. Zbog općeg znanja koje sam bio stekao u Hrvatskoj bio sam izvrstan u svim predmetima, a učenici i profesori divili su mi se i hvalili me. Mislio sam da je škola možda teža nego što se to čini meni, učeniku jedne od najboljih škola u Hrvatskoj, ali ostali učenici na razmjeni i Davide potvrdili su isti dojam.
Ako se debljaš, ne misli da se to događa samo tebi
Bilo je nekoliko zabavnih situacija s ostalim učenicima na razmjeni, s kojima sam se vidio svaki mjesec i razgovarao o razlikama koje je netko primijetio. Netko od njih upitao je je li se još netko udebljao; svi su se smijali i rekli mu da se to ne događa samo njemu. Mene je, naravno, zanimalo što misle o školi; svi su mi rekli da se osjećaju prepametnima, ali svakoga je hvatala panika kada bi počeo razmišljati koliko će morati nadoknaditi kada se vrati kući. Još je nešto iznenadilo učenike na razmjeni, uključujući i mene; broj pretilih ljudi. Jako sam se iznenadio vidjevši koliko ima pretilih osoba koje su još uvijek mlade i idu u srednju školu. Prvo sam mislio da je to zbog njihovih loših navika i životnog stila, međutim, ja – koji sam svaki dan išao na treninge iz košarke, a kasnije i iz atletike – dobio sam osam kilograma u šest mjeseci, a izostao sam možda s četiri do pet treninga sveukupno. Naravno da sam očekivao da ću se malo udebljati, pogotovo zbog „fastfoodova“ i slatkiša koje sam isprobavao, međutim, nakon neka dva mjeseca, nakon što sam isprobao sve što sam htio, stvarno sam pokušavao jesti što je zdravije moguće i svejedno sam dobivao na težini. Dok sam uživao u isprobavanju svakakvih hamburgera, tortilja, „milkshakeova“, čokoladica i ostalih stvari, njihova obična i zdrava hrana koja se kupuje u dućanu nije mi se sviđala jer su mi neke obične namirnice poput jabuka, naranča i piletine imale drukčiji okus nego u Hrvatskoj. Razlog tomu velika je količina kemikalija, pesticida i konzervansa koje stavljaju u hranu. „Organska hrana“ iznimno je skupa te su „junkfood“ i nezdrava hrana nažalost mnogo jeftinija opcija. Nakon što sam se vratio u Hrvatsku,, „magično“ sam izgubio dosta težine tako da stvarno više ne mislim da je pretilost krivnja ljudi u SAD-u, već mislim da je to problem države i sustava koji to na neki način potiče.
Različitosti: srednjoškolski posao, česta selidba, oružje na dohvat ruke
Za vrijeme koje sam ondje proveo, potpuno sam se navinuo na engleski jezik; počeo sam razmišljati i sanjati na engleskom već nakon dva mjeseca. Moj naglasak nikada nije potpuno nestao, ali kraju programa stvarno se slabo čuo. Kada sam se vratio u Hrvatsku, bilo mi je čudno razgovarati s nekim na hrvatskom, ali prošao me taj osjećaj za neka dva-tri tjedna te sam se opet osjećao kao pravi Hrvat, a kada bih ponovo govorio engleski s prijateljima iz SAD-a, nikada nije zvučalo toliko dobro koliko je zvučalo u SAD-u. Prijatelje s kojima sam se najviše družio upoznao na košarci; svi su bili dragi, otvoreni i dobri prema meni, a i dosta znatiželjni jer nitko nikada nije bio upoznao Hrvata. S nekima od njih čut ću se cijeli život, a najbolji provod s njima imao sam na njihovoj maturalnoj večeri, koja je Amerikancima jako važna. Neki su me često znali voziti nekamo jer ondje se može voziti već sa šesnaest, a ne osamnaest godina. Bilo mi je jako čudno viđati neke šesnaestogodišnjake, koji izgledaju i mlađe, kako svaki dan voze auto. Također me iznenadilo koliko srednjoškolaca radi. Puno mojih prijatelja radilo je u nekim „fastfoodovima“ kako bi imali dovoljno novaca za fakultet. Većina njih rekla mi je da će ići na fakultet u neku drugu saveznu državu te se odseliti od obitelji. Neki prijatelji također su mi pričali kako nisu rođeni u Missouriju i kako su se bili preselili iz jedne savezne države u drugu već nekoliko puta. Shvatio sam koliko Amerikanci imaju mogućnosti te da im je normalno seliti se svakih nekoliko godina i mijenjati posao. Osim što su u mojem mjestu i okolini bili ljudi iz različitih saveznih država, u svim malo većim gradovima moglo se naći ljudi iz cijeloga svijeta, različitih vjera, rasa, a i različite odjeće. Što se tiče vjere, većinom su bili protestanti. Što se tiče politike, većinom su bili republikanci i podržavali Donalda Trumpa. Znao sam čuti dosta vjerskih i političkih rasprava, međutim, nisam se htio miješati u te ni ostale rasprave jer nisam htio nikoga uvrijediti. Primijetio sam da mnogo učenika ima različito mišljenje od drugih o mnogim temama, tako da bi se netko znao uvrijediti na svakakve stvari, poput npr. pitanja spola i roda. Makar se nitko ne bi trebao uvrijediti zbog nečijeg mišljenja, ja sam svoje držao za sebe.
Najčudnija stvar u SAD-u bilo mi je njihovo stajalište o vatrenom oružju. Gotovo svatko ima pištolj ili pušku, a neki učenici pričali su mi kako su bili sretni kada su dobili pištolj za šesnaesti rođendan od roditelja. Meni je bilo nevjerojatno koliko je lako doći do pištolja koji se prodaju čak i u Walmartu, a još mi je čudnije bilo što roditelji potiču djecu da imaju pištolje kao zaštitu. Ja sam im pričao kako u Europi samo policajci i vojnici imaju oružje. Uvijek bi me pitali: „Pa kako se ljudi štite od kriminalaca?“ Objašnjavao bih im kako ni kriminalci uglavnom nemaju oružje jer je do oružja jako teško doći, ali to im je bilo nešto nezamislivo; apsolutno svi s kojima sam razgovarao o tome toliko su naviknuti na svoj sustav da su uvjereni da je bolje da svatko posjeduje oružje.
Ondje i ovdje: američki san iz europske perspektive
Kada sam se vratio u Hrvatsku, počeo sam cijeniti neke sitnice kojih u Americi nisam imao, ali su mi i nedostajale i neke stvari odatle. Mislim da je bolje živjeti u Hrvatskoj ili nekoj europskoj državi i da SAD nije „zemlja snova“ kakvom ju svi zamišljamo, a takvo sam mišljenje imao i prije razmjene. Ljudi u Americi jako su usredotočeni na novac, sebe i posao te je svima životni cilj živjeti u velikoj kući, imati velik auto, ženu i djecu. Nekako mi se čini da su previše usredotočeni na budućnost i ciljeve koje žele postići, te da bi mogli mnogo više uživati kada bi se usredotočili na sadašnjost i prijatelje oko sebe. Mislim da je po tom pitanju mentalitet ljudi iz Hrvatske i nekih europskih država bolji. S druge strane, u SAD-u je uistinu lakše doći do američkog sna – lakše je naći posao, doći do novca, slave i ostalog. Nekim ljudima ondje bi možda bilo izvrsno živjeti ili pohađati neki od prestižnih fakulteta koje SAD nudi, međutim, ja se ne mogu vidjeti u SAD-u. Mogao bih raditi ondje nekoliko godina kako bih zaradio malo više novca nego drugdje, ali onda bih se morao vratiti. Ne mogu reći da je ondje lošije ili bolje nego u nekoj drugoj državi, već su meni neke stvari važnije od drugih, u mom slučaju to su hrana i zdravlje, mentalitet, a i sustav obrazovanja (u njihov ne bih volio poslati svoje potomstvo). Neko vrijeme razmišljao sam i o fakultetima za koje znam da su izvrsni, ali su također i vrlo skupi i jako se teško upisati na njih ili dobiti stipendiju, tako da sam odustao i od te ideje. Od mnogo stvari koje sam naučio, doživio i vidio, opisao sam samo dio. Imao sam nevjerojatno iskustvo od šest mjeseci. Moj doživljaj ljudi, škole, gradova i prirode sigurno se razlikuje od doživljaja učenika koji su bili smješteni u drugim saveznim državama, koje sve imaju neke posebnosti. Međutim, pri ovako velikoj prilagodbi, doživio sam svijet iz neke drukčije perspektive i saznao kako ljudi mogu na neke sasvim jednostavne stvari gledati iz različitih kutova. Mislim da bi svatko trebao upoznati druge kulture i vidjeti koliko su ljudi i jedinstveni i različiti, a ipak imaju mogućnost živjeti zajedno, usprkos svim razlikama.
Tomislav Tokić, 4. f
Fotografije: iz privatne arhive