Profesor Boris Babajko nastavnik je povijesti. Opće je poznato da smo mi, učenici MIOC-a nešto manje usmjereni na društvene predmete, ali na kraju ipak želimo steći znanje i široku opću kulturu (uz, naravno, dobar uspjeh). Kako bismo vidjele kako razmišlja jedan društvenjak, odlučile smo razgovarati s profesorom Babajkom te čuti kako on razmišlja o znanju, ocjenama, pravilima i Školi za život.
Koliko dugo radite kao profesor? Koliko dugo radite u XV. gimnaziji?
U MIOC-u sam počeo raditi. Radim tu devet godina. Prije sam radio svašta, ali ne u školi.
Što najviše volite kod svog posla?
Što najviše volim? Obično kažu: „ljetne praznike”. Volim raditi s ljudima. Mislim da je to prva stvar koja te vuče u ovaj posao. S mladim ljudima pogotovo. Volim predmet koji poučavam, to me zanima. Inače sam dosta introvertna osoba, a ovaj posao te nekako tjera da budeš ekstrovertan. Mislim da me taj dio privlači.
Biste li, da možete, ukinuli ili promijenili neka pravila koja, kao profesor, morate slijediti?
Teško je na to odgovoriti. Imaš neke stvari koje ne voliš, ali ti je jasno zašto su tu i zašto moraju postojati. Inače ne volim ni usmena ni pismena ispitivanja. To mi je možda najmanje drag dio ovog posla, ali sam svjestan da to treba postojati. Kao i učenici, svjesni su da to treba postojati. Bez toga ne bi sve ovo imalo smisla. Možda bih, kao i svi profesori, promijenio nešto u programu. Ali to nije jednostavno. Pratiš program koliko možeš. Neke stvari izmijeniš sam, ali ne previše.
Možete li navesti neko pravilo za koje smatrate da bi trebalo biti uvedeno za sve profesore (Vašeg predmeta) ili učenike, a trenutno ne postoji?
Prvo što mi pada na pamet, za učenike, a onda i za profesore, zabrana je korištenja mobitela u školi. To bih ja prvo napravio. Da se baš zabrani korištenje mobitela na satu. To nije ni uopće toliko komplicirano, izvesti takvo nekakvo pravilo. Moja rodica u Americi radila je u nekoj školi i kod njih je to u Statutu škole, što svi roditelji potpišu na početku školske godine. Ako učenika prvi put uhvate s mobitelom, uzimaju na jedan dan mobitel. Drugi put na tjedan dana, a treći do kraja školske godine. Hoću reći, može se napraviti.
Zaobilazite li nekad neka pravila kako biste pomogli učenicima?
Ja uvijek pokušavam pomoći učenicima. Sad, neko pravilo? Koje bi to bilo pravilo?
Na primjer, jeste li možda dali nezasluženo veću ocjenu, ipak nagradili učenika…?
To jesam. To tu i tamo radim, možda i previše često. Znam pokloniti ocjenu. A je li to dobro za učenika, ne znam. Možda je u tom trenutku sretan, ali sveukupno je li to dobro djelo koje činim, nisam siguran.
Sustav je dosta blagonaklon prema učenicima. Ne znam baš treba li kršiti neka pravila.
Smatrate li da su se kriteriji previše snizili te da je pritisak prevelik i naučenike i na profesore?
U osnovnoj školi očito jesu. Teško mi je govoriti za MIOC. Očito je da su kriteriji niski u osnovnoj školi jer ima toliko odličnih ocjena. To je nemoguće da su svi super odlični, barem 25 % ima sve 5. Očito je tu problem. Onda se to sigurno vuče kasnije i u srednju školu. Nije toliko izražen problem, ali sigurno postoji. Nekad kad učeniku dajem četvorku kao da dajem jedinicu, kao da rušim na kraju godine. Mislim trojka to je, ono, katastrofa. Ocjene nisu najrealnije često.
Osjećate li da ste nekad pod pritiskom zbog roditelja nekih učenika, imate li osjećaj da očekuju nešto od Vas?
Određeni pritisak svi osjete zbog tih ocjena. Pod tim mislim i na učenike i na nastavnike. To lebdi iznad svih nas, kakva će biti konačna ocjena. I onda zato nekad i poklanjam ocjene jer smatram da trebam pokloniti iako možda ne bih smio. Od roditelja nisam imao previše, rijetko kad, da neki roditelj vrši pritisak. Ali opet, ja dajem dosta visoke ocjene. To je možda razlog. S roditeljima stvarno nemam problema. Imam puno više problema s pritiscima učenika. Toga imam dosta. Pogotovo pred kraj školske godine.
Biste li ikad dali bolju ocjenu učeniku nego što je zaslužena ili mu popustili, samo kako bi ste izbjegli žalbe roditelja?
Nisam nikada došao u takvu nekakvu dvojbu. Dapače, najgore mi je kad učenik “žica” ocjenu. To mi je baš antipatično. Kad bih se odlučio dati višu ocjenu, dao bih nekome tko ne „žica”. A kad „žica”, to me odbija.
Koji je vaš stav o podizanju ocjena pred kraj godine? Dopuštate li učenicima odgovaranje za višu ocjenu, s kojim prosjekom?
To više sad nema ni smisla, mislim nekog matematičkog. U osnovnoj školi ima smisla jer se preko tih ocjena upisuje srednja škola i jasno je da će neki nastavnici dati bolju ocjenu da dijete upiše neku školu. Ali u srednjoj školi, što se tiče onog općeg uspjeha, 4,5 ili 4,4 ili 4,6, svejedno je. Gledaju se decimale pri upisu na fakultet. To poklanjanje da bi prošao s ocjenom odličan, nema smisla i to bi si svi trebali izbaciti iz glave da je opći uspjeh stvarno nebitan. I profesori i učenici.
Zaokružujete li ocjene po prosjeku ili trudu učenika?
Po prosjeku.
Smarate li da su ocjene jedini pokazatelj znanja?
Ne.
Zašto?
Pa nisu. Ima nekad učenika koje ja vidim da zaslužuju bolju ocjenu, ali su mu ocjene iz ispita i odgovaranja takve da mu dam nižu. Nekad mi se dogodi i suprotno. Ali ne mogu svima poklanjati. Kada bih jednom, onog koga ja vidim da zaslužuje bolju ocjenu, dao tu ocjenu koju ja mislim da zaslužuje, onda bi se javilo sedam onih koji ne zaslužuju i reklo: „Ako ste njemu dali, zašto ne biste i meni?” i to bi onda otvorilo Pandorinu kutiju pritisaka na mene.
Požalite li nekad ocjenu koje date nekom?
Da. I prenisku i previsoku. Požalim često.
Otkad je uvedena Škola za život, je li se promijenio Vaš stil predavanja? Na koji način? Provodite li neke nove i drukčije nastavne metode?
Pa je, promijenio se. Trudim se što više se primaknuti tom nekakvom idealu Škole za život. Promijenio sam način na koji poučavam. Trudim se da učenici više rade, da manje samo mene slušaju.
Sviđa li Vam se više nastava kakva je bila prije Škole za život ili nastava koja se trenutno provodi? Je li Vam ona ikako olakšala ili pomogla u poučavanju u ovoj školi?
Više mi se sviđa sada. Ne gledam u tim kategorijama „olakšala – otežala”. Što se tiče mog nekog truda otežala mi je. Moram malo više truda uložiti za spremiti nastavu, testove…. U tom nekakvom smislu je, ali općenito, što se tiče samog nekakvog rada u učionici nije otežalo.
Postoji li vrijeme u kojem ne razmišljate o školi, ne pripremate se za nastavu ili živite svoj posao i u slobodno vrijeme?
Postoji vrijeme kada ne razmišljam o poslu. To najviše tijekom ljeta, negdje kada završi školska godina ne razmišljam o školi uopće. Trudim se. Trebaš slobodno vrijeme.
Koliki dio vikenda potrošite na planiranje nastave i ostaleobveze povezane uz posao?
Kako koji, ali dosta vremena izgubim. Nema pravila. Nekad stvarno ništa ne radim za školu, a nekad cijeli vikend radim, ovisi.
Kako izgleda Vaša rutina radnog dana? Imate li neke posebne navike?
Ne znam kako bih odgovorio na ovo pitanje. Kad radim, radim, kad ne radim, ne radim. Nemam neku rutinu. Nekad ima manje posla nekad više. Ništa nije konstantno.
Imate li neki hobi kojim se bavite?
Sad sam počeo trčati. Tu dosta vremena potrošim, najviše.
Jesu li neki profesori koji su Vama predavali u školi utjecali na Vaše provođenje nastave? Jesu li Vam neki bili uzor te u Vama pobudili želju da i Vi budete profesor?
Bilo je boljih i lošijih profesora. Sad baš neki uzor? Sve utječe na tebe, baš da ima neki uzor „wow”, nemam. Ali svi tvoji profesori i u osnovnoj, i u srednjoj školi i na faksu na neki način utječu na tebe.
S druge strane, postoje li neki za koje ste si obećali da, ako budete profesor, nećete biti poput njih?
O da. Ima takvih. Imao sam takvih u srednjoj školi. Imao sam profesora Sociologije koji bi samo diktirao. IBiologije isto. On bi diktirao, a mi bismo samo pisali. On bi samo diktirao, i diktirao. A ovaj iz Sociologije, kad bismo odgovarali, onda smo morali točno kako je on to diktirao; mi smo morali govoriti točno taj slijed rečenica, napamet. I ti bi to onda izgovarao, a kad bi zapeo, on bi ti rekao prvu riječ sljedeće rečenice. To mi je, recimo, užas. Ja sam inače završio geografiju i povijest, a možda su mi dva, uz ovoga, najgora profesora bili iz Povijesti i Geografije. Ovaj iz Povijesti bi samo ušao u razred i pričao i pričao, i pričao, i tako jedno tri tjedna. Onda je tri tjedna samo ispitivao i ispitivao. I pričao je bez ikakve interakcije, bez pauzi. Profesor Geografije isto. A na kraju sam ta dva predmeta upisao. Ne znam ni ja zašto iako sam imao najgore profesore iz toga.
Da se sad možete vratiti u prošlost i ponovno odabrati zanimanje, biste li odabrali isto? Ako ne, zašto? Što biste umjesto toga odabrali?
Oh, joj. Ne znam. Nekad razmišljam: „Možda sam trebao nešto drugo?”, a onda razmišljam što bih. Možda bih opet isto upisao. Teško pitanje. Ne možeš opet. Gotovo je. Ne treba o tome uopće razmišljati.
Nika Protrka, 2.F
Tena Radoš, 2.H
Iskra Vranković, 2.H
Lektura: Tihana Gerić, prof.
Fotografije: Nika Protrka, 2.F & Ozana Bijelonjić, mag.mus.
Naslovna fotografija: Seema Miah na Unsplash