Osim što predaje u prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji, profesorica Darja Dugi Jagušt predaje Matematiku IB programu. Upravo zato što ima dva različita pogleda na provođenje nastave, odlučile smo čuti njezino mišljenje o raznim temama.
Koliko dugo radite kao profesorica? Koliko dugo radite u XV. gimnaziji?
Diplomirala sam 10. srpnja 2007., a do 15. ili 16. srpnja imala sam priliku prijaviti se ovdje na natječaj, pa sam brzinski kumila tete u referadi da mi izdaju diplome ne bih li se ovdje prijavila. Razgovor za posao održao se krajem osmog mjeseca, a od devetog radim ovdje. Dakle, nikad nisam radila ništa osim ovog. Kao studentica sam malo radila u osnovnoj školi, ali kratko.
Je li Vam ovo prvi pravi posao?
Tako je, ovo mi je prvi pravi posao.
Što najviše volite u svom poslu?
Teško je reći jer postoji mnogo odličnih stvari. Jedna je, ako zanemarimo ovo teško adolescentno razdoblje koje uglavnom podnesu roditelji, što su adolescenti na satu u potpunosti u redu, dapače, zabavni. Uglavnom me ne gnjave, taj dio mi je ugodan, a ako imam sreće, onda ih nešto i naučim.
Znači li to da volite raditi s ljudima naše dobi?
Volim. Iskreno, to što sam kratko radila u osnovnoj školi, također je bilo zabavno. Međutim, ja sam studirala teorijsku Matematiku. Htjela sam biti profesorica Matematike pa sam upisala Matematiku. Govorila sam ljudima da ću upisati profesorski smjer i svi su mi govorili: „Jesi li normalna? Pa dobro ti ide faks! Nećeš valjda studirati profesorski smjer, onda ćeš morati raditi u školi, imati malu plaću i to će biti grozno. Imaš priliku, daj molim te, onda ipak upiši inženjerski smjer.“ Pa kad se na drugoj godini biralo hoću li upisati profesorski ili inženjerski smjer poslušala sam ih i upisala inženjerski smjer, a kad sam otkrila što ću morati raditi s njim zaključila sam da bih ipak htjela profesorski smjer, pa sam upisala razliku. Potom sam kratko radila u osnovnoj školi. Više je naglasak na tome da učenici steknu radne navike, a manje Matematike. Ovdje mogu barem neke razrede određenih smjerova natjerati da nešto dokažu. Teško da će sami uspjeti, ali ja ih mogu poticati pa postupno razumijevaju i povezuju. Ne kažem da u osnovnoj školi ne povezuju, ali recimo, predavala sam razliku kvadrata, potom sam ih nekoliko sati prozivala na ploču i oni su rješavali jedan po jedan zadatak iz razlike kvadrata. Ovdje se može ući dublje te više povezati. Kad mi dođu učenici koji ne znaju nešto iz osnovne škole ili općenito vidim da mnogo toga ne znaju, poželim dati otkaz, no time nisam pretjerano oduševljena. Kada bih dala otkaz, pokušala bih pronaći ono što se treba promijeniti u osnovnoj školi kako ne bi dolazilo do ovakvih grešaka ili neznanja. Ne sumnjam da mnogi ljudi to rade, ali stvarno je na učenicima velik pritisak zbog ocjena, pa ne znam koliko se duboko mogu posvetiti pravom razumijevanju.
Biste li, da možete, ukinuli ili promijenili neka pravila koja kao profesorica morate slijediti?
Nedavno sam bila u Danskoj na jednom kongresu vezanom uz neki projekt na kojem smo o tome trebali raspraviti. Jedan profesor u Danskoj sasvim je spontano spomenuo da oni uglavnom ne ocjenjuju svoje učenike. Na to smo ga zbunjeno upitali: „Zaista?“ „Da“, reče on. „Ali zaključujete im ocjene?“, upitasmo i dalje ne vjerujući. „Da“, ponovno je potvrdio. Upitasmo: „Na temelju čega?“ Odgovorio je kao da se to podrazumijeva: „Pa damo im jedan veliki ispit.“ Mislim da jedan veliki ispit nikako nije rješenje, a kad ne bih morala ocjenjivati učenike na temelju ispita, nego samo na temelju onoga što kažu na satu, nakupile bi se malene petice kao pokazatelj njihova znanja i aktivnosti. To bi bilo odlično jer mi se čini da ispit uzrokuje preveliku napetost. Uostalom, većina odlično funkcionira bez ispita. Ista je stvar s usmenom provjerom. Voljela bih vas ispitati tako da vi (učenici) ne znate da ću vam dati ocjenu. To mogu napraviti s prvim učenikom, ali svaki sljedeći zna: kad tako počnem, zapravo je riječ o ispitivanju i time se gubi bit onoga što želim postići. Kada bih mogla, voljela bih ne ocjenjivati učenike, ali nikad nisam to posebno razmatrala. Čula sam za još profesora koji ne ocjenjuju učenike. Bila sam na jednoj virtualnoj IB radionici. Naime, oni imaju probnu generaciju koju ne ocjenjuju, barem ne redovnim ni iznenadnim ispitima.
Možete li navesti neko pravilo za koje smatrate da bi trebalo biti uvedeno za sve profesore (Vašeg predmeta), a trenutno ne postoji?
Ukidanje ocjena trebalo bi jako dobro razraditi, ne možemo to tek tako uvesti sljedeće školske godine. Možda je to i stresnije jer su srednjoškolci već zaista priviknuti na ocjenjivanje. Bolje je nego da nisu, ali i dalje je stresno. Kojoj bi se generaciji učenika to trebalo uvesti? U nižim razredima gotovo da i nema ocjenjivanja na početku, a onda se počne s nekim ocjenama koje su uglavnom vrlo visoke. Moji su sinovi treći razred osnovne škole te sam primijetila kako se to spontano uvodi. S druge strane, ni tamo djeca nisu u potpunosti sretna. Primjerice, cijeli razred dobio je pet iz Engleskog, osim djevojčice koja ništa nije znala pa je učiteljici bilo nezgodno upravo njoj dati jedan ili dva. Iako je zaslužila tako nisku ocjenu, učiteljica joj je poklonila četiri. Jedan od mojih sinova, koji je ljubitelj pravila, zaključio je da je to užasno. Pokušala sam mu objasniti: „Dobro, ali stvarno bi bilo loše kako bi se to dijete osjećalo.“ Morate uzeti u obzir sve mogućnosti i okolnosti, barem u osnovnoj školi. U srednjoj ste školi već nešto pokazali, pa je to puno ujednačenije.
Zaobilazite li nekad neka pravila kako biste pomogli učenicima?
Upravo smo se kolegica i ja, (obje predajemo četvrtom razredu u IB-ju), dogovorile da učenicima koji su dobili stvarno lošu ocjenu, odnosno jedinicu iz ispita, nećemo upisati, prvenstveno jer je to već koja jedinica po redu. Pokušat ćemo ih potaknuti na trud tijekom ovih praznika šaljući im još materijala pa neka onda pokušaju bolje napisati. Što bih još zaobišla? Uglavnom sam realna, većinu pravila ne možete zaobići.
Smatrate li da su se kriteriji previše snizili te da je pritisak prevelik i na učenike i na profesore?
U osnovnoj školi sigurno. U srednjoj školi ipak morate položiti maturu. Dakle, tu su roditelji više zainteresirani, a time i učenici. Nadam se da su učenici obično dovoljno racionalni da sami shvate kako je poprilično važno da vas stvarno nečemu naučimo, umjesto da vam samo damo ocjene. U osnovnoj je školi, navodno, strašno. Međutim, više sam puta nekome pričala kako naša škola ima prijemni na što su mi rekli: „Stvarno? Za mališane od trinaest / četrnaest godina imate prijemni? Znate li vi koliko je to stresno?“ To je, pretpostavljam, jako stresno. Upisivala sam se u MIOC u doba kad nije bilo prijemnog. Morao si, doduše, imati sve petice, ali imala sam ih pa mi nije bilo nimalo stresno. Svejedno, mogu zamisliti da je nekome to zaista teško. Moj je brat htio upisati MIOC pa je proučavao što će se ocjenjivati. U to doba nisi morao imati petice iz svih predmeta, već samo iz onih koji su bili važni sa upis. Kad je on išao u osmi razred, promijenjena je lista predmeta važnih za upis. Dogodilo se da on iz tog novog predmeta koji je bio važan (više to nije bio Zemljopis nego Povijest ili obratno) imao četiri. To je veoma nezgodno. Čini mi se da je prijemni u tom smislu bolje rješenje za učenike koji znaju da su stvarno naučili, a istodobno se nadamo da jedan dio onih koji znaju da nisu naučili – odustane. Učenici uglavnom znaju jesu li im ocjene poklonjene ili ne, a kako oni to prihvaćaju ili govore ostalima, druga je stvar. Mi se nadamo da jedan dio učenika kojima su ocjene poklonjene, a koji bi se prijavio kad ne bismo imali prijemni, ipak neće prijaviti. Na sebi nisam osjetila neki pritisak. Učenici malo gnjave i žele da im poklonim neki bod ili pola boda na ispitu, ali nisam imala loših iskustava ni s njima ni njihovim roditeljima.
Koji je Vaš stav o podizanju ocjena pred kraj godine? Dopuštate li učenicima odgovaranje za višu ocjenu (ako da, s kojim prosjekom)?
Ako učenik nije usmeno odgovarao, ima pravo usmeno odgovarati s bilo kojim prosjekom. Molim ih da to ne rade ako im ni petica ne može pomoći jer onda trošimo vrijeme koje bi dobro došlo nekom drugom, ali ako im bilo koja ocjena (uključujući i dvojku, što nije baš vjerojatno) može pomoći, ja ću dopustiti da odgovaraju (ako već nisu odgovarali).
Znači, ako je već odgovarao, više ne može?
Tako je.
Zaokružujete li ocjene po prosjeku ili trudu učenika?
Po prosjeku.
Smatrate li da su ocjene jedini pokazatelj znanja?
Ne, ali nisam pronašla ništa što mi se činilo poštenijim od ovog načina. Inače ne mislim da su ocjene jedini pokazatelj znanja, pogotovo ne isključivo one iz ispita. Pokušavam pratiti kako razmišljate i dati vam neku ocjenu iz toga tijekom godine. To napravim kad kažete nešto pametno. Kad vidim da se netko izmotava, pitam ga neko pitanje očekujući da on zapravo neće znati odgovor pa je onda teoretski moguće dobiti i lošu ocjenu iz toga. Dakle, to bi bilo nešto slično ovome, samo u negativnom smislu. Kad sam počela raditi ovdje, jedna mi je iskusna kolegica rekla da ona zaključuje ocjene po prosjeku. Ona je dala ocjene te stoji iza njih, ocjene su vjerojatno u redu, ima ih jako puno iz Matematike. To je u Matematici mnogo bolje u odnosu na neke druge predmete koji imaju puno manje sati, pa se može dogoditi da učenik uz samo jednu lošu ocjenu više ne može imati željeni prosjek. Ako imate dvadeset ocjena i sve su pet, a jedna je jedan, imat ćete pet bez obzira na prosjek. Ja zapravo imam ideju o tome koju bi ocjenu svatko od vas trebao imati, ali mislim da bih imala problema s roditeljima kad bih počela tako zaključivati ocjene. Moguće je da netko nešto nauči napamet te računa da će doći takvi zadaci, a ja pripremim upravo takav ispit te se sve poklopi. Dakle, moguće je da učenik ima previsoke ocjene u odnosu na stvarno znanje i trud. Pokušavam ne naštetiti učeniku. Jedino poluobjektivno što imam su ocjene. Zato sam se odlučila za taj pristup.
Požalite li nekad zbog ocjena koje ste dali nekim učenicama?
Da. Recimo, sljedeće godine vidim što je učenik napisao u ispitu i padne mi mrak na oči kad se sjetim koliko sam mu zaključila, ali tad je već prošao voz. To mi se zasigurno dogodilo nakon nastave na daljinu, pogotovo kad nas je zahvatio prvi val koronavirusa u proljeće 2020. Tada nismo imali Zoom nastavu niti išta slično tomu. Učenici su mi slali neke zadaće o kojima nisam imala nikakav dojam, tj. imala sam ga, ali nikako nisam mogla provjeriti tko je zaista pisao te zadaće. Pisali smo i online ispite na temelju kojih sam nekim učenicima zaključila ocjene koje su se iz njihova prosjeka mogle očekivati, ali najvjerojatnije su tako postojali i oni čije ocjene ne bi bile takve da smo nastavili s nastavom u školi.
Otkad je uvedena Škola za život, je li se promijenio Vaš stil predavanja?
Iskreno, kad su nam počele edukacije za Školu za život, kolegice i ja smo se pitale zašto imamo edukacije jer su nas poučavali da bi trebalo povezivati gradiva i tjerati učenike da misle te rješavaju problem koji nije vezan samo za jedan zadatak iz nekog područja. Mi smo se pitale što je tu novo jer nam se činilo da smo točno to radile i do tada. Jesu li se svi kolege u Hrvatskoj to pitali ili ne, ja u to, nažalost, stvarno nemam uvid. Svidjelo mi se kad sam u jednom trenutku rekla sad četvrtom (tad trećem) razredu da će dobiti ocjenu iz rješavanja problema. Kad su me upitali što je to, odgovorila sam im da to neće biti zadatak samo iz gradiva koje pišemo, nego će najvjerojatnije trebati prepoznati dio Matematike koji će morati upotrijebiti za uspješno rješavanje zadatka. Najčešće neće biti dovoljan samo jedan, nego dva ili tri područja pa će morati to povezati na temelju nekog teksta riječima te nešto osmisliti i riješiti. Usred mog objašnjavanja, jedan je učenik rekao: „Dakle, mislite na tipove zadataka kakve nam inače dajete?“ Na to pomislih: „Aha, na dobrom sam tragu!“ Ne znam koliko je učenicima bilo drago, ali jasno je da je takvo što potrebno. Ideja mi se sviđa, samo se nadam da kod nas nije prevelika razlika u odnosu na prije. Možda je i stvar predmeta jer mislim da bi Matematiku bilo besmisleno predavati bilo kako drugačije.
Postoji li vrijeme u kojem ne razmišljate o školi i ne pripremate nasatavu ili pak živite u svom poslu i u slobodno vrijeme?
Postoji vrijeme kad ne razmišljam o školi i ništa ne pripremam. Negdje sam i vičem na svoju djecu. Nisi spomenula da mora biti opuštajuće.
Koliki dio vikenda potrošite na planiranje nastave i ostale stvari vezane uz posao?
Svaki vikend zaključim da je ovo vikend i da stvarno neću puno raditi, a onda u nedjelju navečer shvatim da ipak moram jer neću stići. Imam sreće, moja draga kolegica satničarka mi je napravila takav raspored (nisam to čak ni tražila, nego me vjerojatno imala u vidu) da ponedjeljkom imam malo sati. To je ono što me spašava. Dakle, pokušavam ne raditi vikendima, ali ponekad ne uspijem jer imam dva paralelna četvrta razreda pa, ako sam im dala ispit isti dan i ne počnem nešto raditi preko vikenda, sigurno im neću donijeti ispravljene testove u ponedjeljak, a vjerojatno ni u utorak.
Kako izgleda Vaša rutina radnog dana? Imate li neke posebne navike?
Malo se razlikuje ovisno o tome je li mi nastava ujutro ili popodne. Ako je nastava ujutro, ubrzo nakon što sam gotova s poslom i moja su djeca gotova s vrtićem i školom pa ih nakon toga pokupim (razvažamo ih muž i ja na sve mile i nemile aktivnosti), a onda radim za školu nakon deset kad oni zaspu. Kad je nastava popodne, ponekad stižem nešto i ujutro. Recimo, jutros sam nešto pripremala za četvrte razrede pa sam imala namjeru ispravljati nešto što nisam stigla. Potom sam s kolegicama pripremala nešto za kongres na kojem se nadamo nešto izložiti. Unatoč tomu, od deset navečer do ponoći mi je udarno.
Imate li neki hobi kojem posvećujete vrijeme?
Stvarno nemam još i hobi. Ima stvari kojima bih se voljela baviti, ali nikako ne stignem. Volim čitati knjige što stižem ljeti, imam stog knjiga koje trebam pročitati, ali prije zimskih praznika neću ni pokušati. Volim gledati dobre serije, što također ne stižem. Živim uzbrdo od ove škole, pa sam se pripremila biciklom ići nizbrdo iako je povratak uzbrdo zahtjevan. Ali nema veze. Rijetko mi to i uspije kad ne razvažam djecu, a ponekad je i lijepo vrijeme te stignem napraviti sve za školu.
Jesu li neki profesori koji su Vama predavali u školi utjecali na Vaše provođenje nastave? Jesu li Vam neki bili uzor te u Vama pobudili želju da i Vi budete profesorica?
Navodno sam još kao malena djevojčica htjela biti profesorica. Postoje priče da sam u vrtiću tvrdila da ću, kad odrastem, biti stroga teta u vrtiću. To se srećom nije obistinilo. Rado sam uočavala što netko radi dobro pa to i prenosila. Moja najdraža profesorica je, nažalost pokojna, profesorica Jasna Blaženčić koja mi je ovdje predavala Kemiju. Osim što je sve znala (iako nije bila jedina takva profesorica), isticala se po beskrajnom poštenju. Dakle, to što si prethodno imao dobre ocjene, nije ni na koji način utjecalo na one koje ćeš tek dobiti. Obično prethodne ocjene malo utječu na buduće, no kod nje to nikako nije bio slučaj. Mogao si dobiti bilo koju ocjenu u svakom trenutku. Bila je izrazito energična, brza i uspješna. Sjedila bi za povišenom katedrom i ispitivala jednog učenika. Pred kraj ispitivanja tog učenika prozvala bi drugog koji je pisao iza njenih leđa, ona je nešto rekla te bi onda završila s prvim učenikom pogledavši drugog. Na to bi rekla: „Ne, apsolutno ne, jedan.” Ali to se svakome moglo dogoditi. Niste zaista zavrijedili jedinicu. Mogli ste jednako tako odgovoriti sve točno i dobiti pet unatoč tome što inače imate loše ocjene. Sve je bilo poprilično brzo i energično. Po uzoru na nju naučila sam davati male ocjene, a za te ste se male ocjene mogli javljati. Ona bi ponekad sama prozivala za male ocjene, a to bi se odnosilo na nekakve riješene zadatke. Tada si također mogao dobiti jedan ako nisi riješio te je upravo tebe prozvala, a ponekad si se mogao i javiti.
S druge strane, postoje li neki profesori zbog kojih ste si obećali da, ako budete profesorica, nećete biti poput njih?
Tijekom školovanja imala sam profesore koji su diktirali, a mi smo samo zapisivali. Nakon toga smo štrebetali taj predmet te ga odgovarali, a nakon čega nas više nikad nitko nije pitao to područje. Posljedica je što ni danas ne znam ništa iz tih područja.
Da se sad možete vratiti u prošlost i ponovno odabrati zanimanje, biste li odabrali isto?
Ponovno bih odabrala biti profesorica Matematike.
Nika Protrka, 2.F
Tena Radoš, 2.H
Iskra Vranković, 2.H
Lektura: Maja Galić, 4.C
Fotografije: Ozana Bijelonjić, mag.mus.
Naslovna fotografija: Seema Miah na Unsplash